Bog nas cijeni i želi za suradnike
4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(B-2020)
Pet je dana do Božića, proslave Isusova rođenja, tog za kršćane najradosnijeg i najraspjevanijeg blagdana. Osobito su poznate hrvatske božićne pjesme koje su nevjerojatno pjevne i istovremeno tekstom poruke duboke. Čudesno je kako su naši preci – rekli bismo neuki ljudi – pred puno vremena uspjeli tako duboke stvarnost prenijeti tako jednostavnim riječima. Probajte usporediti riječi pjesme ‘Zvončići, zvončići‘ – koja se valjda najčešće izvodi na našim medijima – s bilo kojom hrvatskom božićnom pjesmom. Pa to je zapravo neusporedivo! Pjesma je lepršava, ali površna i bez dubine izričaja što se to Božićem slavi. Dakako, takvih pjesama ima još i još.
Davna najava toga događaja koji se Božićem slavi ispisana je u brojnim tekstovima Biblije Staroga zavjeta. Malo prije smo čuli podulji odlomak iz Druge knjige o Samuelu u kojem se najavljuje rođenje potomka kralja Davida s napomenom da će ‘prijestolje njegovo čvrsto stajati zasvagda‘! Pa i površnim poznavateljima povijesnih događanja poznato je da ničije prijestolje nije stajalo zasvagda. Vladavine nekih kraljeva i careva trajale su, dakako po njihovim potomcima, i po nekoliko stoljeća, ali to je još daleko, jako daleko od ‘zasvagda‘.
Glavni pisac ljudske povijesti, koji je ujedno nadahnjivao proroke Staroga zavjeta u pisanju biblijskih odlomaka, a to je sam Bog, tako je vodio povijest da se je ova najava proroka Natana u punoj mjeri ostvarila. Ostvarila se puno, puno više nego su si to: i prorok Natan i kralj David uopće mogli i zamisliti. Mi ne znamo i ne možemo znati što su oni očekivali, a u današnjem evanđelju smo čuli kako se je to po Božjem planu ostvarilo.
Začeo se taj – najprije obećani, a onda stoljećima iščekivani – ‘Davidov Potomak‘ koji je ‘Sin Svevišnjeg‘. I opet je pri navještaju začeća ponovljeno i tako potvrđeno ono što je prorok Natan najavio: ‘kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja‘. Da bi se to ostvarilo Bog je trebao suradnju jedne žene – djevice Marije. Dobro je zapaziti da se je Marija na tu Božju ponudu ‘smela‘. Nije razumjela što to Bog od nje očekuje, što to Bog od nje traži. Jer je ona razmišljala onako ljudski, a namijenjene su joj božanske stvarnosti. No, uz malu pomoć anđela Gabrijela: da je Bog već učinio jedno oči-to čudo: pa je njezina rođakinja Elizabeta začela dijete u staračkoj dobi, što se inače u normalnim ljudskim okolnostima ne zbiva, Marija je bila spremna prihvatiti božanske stvarnosti u svoje životne planove: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ To su riječi koje pokazuju Marijino posvemašnje povjerenje u Boga i prihvaćanje božanskih stvarnosti u svoju ljudsku stvarnost.
Mi vjernici godinama ponavljamo te Marijine riječi triput na dan – u poznatoj nam molitvi Anđeo Gospodnji – pa smo se na njih već tako privikli da valjda vrlo rijetko i pomislimo koja je važnost i odvažnost, povjerenje i predanje, izrečeno u tim riječima. Tako to često biva: da ono što puno puta govorimo i činimo postane nam obično, neprimjetljivo u svojoj važnosti. Tom molitvom uspostavljamo ‘kvalitetan odnos s Bogom‘ koji se temelji na onome što je Bog već učinio za nas… a ne molimo nešto novo što bi Bog tek trebao za nas učiniti.
Kršćanska vjera nije naš osobni izbor onoga što nam se dopada i što nam se čini važno. Kršćanska vjera je cjelovito opredjeljenje za Boga komu vjerujemo. Živeći tako cjelovitu vjeru mi kršćani znamo da smo u svojem životu ‘na putu‘. Dio životnoga puta smo već prešli i sjećamo se onoga što smo proživjeli. Najčešće i najlakše pamtimo ono što nam je bilo posebno lijepo u životu i ono što nam je bilo posebno teško u životu. Ono ‘osrednje‘ bude zaboravljeno. Dio životnoga puta je još pred nama i ne znamo što nas čeka i što ćemo doživjeti. Osobna molitva i sakramenti – osobito nedjeljna sv. misa – važne su sastavnice toga životnoga putovanja. Samo prigodno prihvaćanje i življenje nekih vjerskih običaja, npr. uz Božić i Uskrs, siguran je put u prestanak kršćanskog življenja svoje svakodnevice. Ovogodišnje teškoće u vanjskom slavljenju Božića mogu biti dobra prilika da prepoznamo ‘bit Božića‘. Poznata je izreka: svako zlo za neko dobro. Eto, zlo straha pred zarazom može postati dobro za produbljivanje svoje vjere i vjerničkog života – osobnog i obiteljskog.
