Bog nas je pozvao i s nama računa

2. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

Propovijedanje Ivana Krstitelja pobudilo je mnoge ljude na promišljanje o svom načinu života, pa onda na kajanje za pogrešne postupke, da bi krštenjem na rijeci Jordanu zadobivali oproštenje. No, brojni se ljudi često vraćaju istim grijesima iz temeljno dva razloga: prvi je razlog što ljudi i dalje ostaju isti u svojoj nutrini, a drugi je razlog što i okolina u kojoj žive također ostaje ista. I tako se pokazuje da što je dulje trajala praksa grijeha to je teže grijeha se osloboditi. To se najlakše može primijetiti pri raznim ljudskim ovisnostima: što dulje netko pije, puši ili se drogira… to mu je teže osloboditi se toga. Jako često nije dovoljno samo htjeti niti samo reći nego je potreban istinski osobni napor kao i podrška okoline da se ljudi uspiju osloboditi od tih ovisnosti.

Tako je nekako i s oslobađanjem od grijeha: prvotno je potrebno istinsko vlastito nastojanje, a onda i Božja potpora ‘iznutra’. Ta Božja potpora iznutra jesu molitva i sakramenti. Ovdje se opet može reći jedna usporedba: mnogim je ljudima prihvatljivo da u raznim ‘teretanama’ satima vježbaju, prolijevaju znoj i muče se, kako bi sačuvali bilo zdravlje bilo izgled, ili pak oboje… ali se istovremeno mali broj ljudi želi tako pomučiti oko ‘vježbanja duše’. To bude osobito primjetljivo nakon tzv. velikih ispovijedi za Božić i Uskrs: kad se brojni ispovjede i tobože pokaju za ‘to što npr. nedjeljom ne sudjeluju u sv. misi‘. Zašto se mora reći da su se samo tobože kajali, a ne i srcem? Pa zato što već prve nedjelje nakon ispovijedi opet nisu na sv. misi. To uistinu znači da su se kajali samo riječima, ali ne i nutrinom svoje duše. Jer da je kajanje bilo iskreno, pa valjda bi se barem nekoliko nedjelja za redom trudili da bez velikog razloga ne izostanu iz sudjelovanja u sv. misi. Naravno, to je samo jedan najlakše primjetljivi primjer, i ujedno nešto što bi valjda bilo i najlakše, barem kroz nekoliko nedjelja, popraviti: kad bi se propust slavljenja nedjeljne sv. mise shvaćao ozbiljnim grijehom. A opet treba reći: nešto je manjkavo u vjeri onoga čovjeka koji sam sebi određuje što je za njega važno, a što je nevažno. Pa i u odvijanju prometa ne može netko reći kako će si ovaj mjesec nekoliko puta priuštiti da prođe ‘na crveno‘, uz opravdanje da to valjda svaki vozač smije nekoliko puta u mjesec dana. Takvo ponašanje je svaki puta pogrešno, prema nije i svaki puta od policije kažnjeno. Naravno, svakom vozaču se je lakše držati prometnih pravila ako ih se drži velika većina drugih vozača… ako pak se prometnih pravila ne drže mnogi vozači, onda su i relativno savjesni vozači u napasti da se tako, mimo prometnih pravila, ponašaju.

I kao što neće biti nikakvo poboljšanje prometa ako se savjesni vozači povedu za nesavjesnima, tako se i u vjerskom životu neće ništa poboljšati ako se savjesni vjernici povedu za nesavjesnima. Jedino poboljšanje se može dogoditi ako ti savjesni vjernici zadrže svoj način ponašanja i života, pa im se onda pridružuju i oni manje revni. A Duh Sveti kojega krštenik prima na krštenju doista daje nadahnuće što valja činiti, a daje i snagu da se po tom nadahnuću živi. No, budući da nas je Bog kao svoja stvorenja obdario i mnogim sposobnostima i slobodnom voljom, to mi sami odabiremo hoćemo li po nadahnuću živjeti ili nećemo. Pogriješiti se može, može se i mnogo puta, ali se ne smije u grijehu ostati. Barem ne godinama.

Slušali smo i apostola Pavla koji piše vjernicima Korinta da je njega sam Bog pozvao za apostola jer s njim računa u naviještanju radosne vijesti o događaju Isusa Krista. Odmah zatim apostol Pavao piše da su i oni, vjernici Korinta, također ‘Božji pozvanici‘ jer Bog i s njima računa. Čuli smo i kako ih naziva ‘svetima’, izrazom koji je u naše vrijeme rezerviran nekako samo za one koji su službeno proglašeni svetima. U prvim kršćanskim vremenima, a to su Pavlova vremena, svi su kršćani bili nazivani ‘svetima‘ jer su jednostavno od Boga pozvani, a Bog je svet. ‘Posebni Božji izabranici’ u to su vrijeme bili nazivani ‘blaženima’, a što se lako prepoznaje u tome da se Isusovu Majku Mariju naziva ‘blažena Djevica Marija’ a ne ‘sveta Djevica Marija’. Za vjernički živjeti, i onda i sada, ti nazivi nisu posebno važni nego su odraz jednog vremena.

A već samo to da smo ‘kršćani’ traži od nas ‘kršćansko ponašanje’. To nam je i obveza i čast prema ljudima našega vremena. Nekako onako kao što je Ivan krstitelj ‘priznao’ da za njim dolazi ‘onaj koji je pred njim’, tako i mi moramo priznati da nam je Božji poziv jači i Božje nadahnuće važnije od onoga što vidimo i čujemo od ljudi svoga vremena.

Kad se Isus približavao Ivanu on je rekao onima oko sebe za Isusa: „Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta.“ Taj izraz da je Isus ‘Jaganjac Božji‘ svakako je pobožnim Izraelcima govorio puno više negoli nama danas. Naime, Izraelci su se svake godine podsjećali na onog žrtvovanog Janjca u Egiptu kad su ‘u noći izlaska‘ bili žrtvovani mnogobrojni janjci, a ostali su na životu izraelski prvorođenci. Podsjetimo se da je i Abraham umjesto sina Izaka na kraju žrtvovao ovna! Te Ivanove riječi za Isusa govore se i kršćanima prije pristupanja sv. pričesti. Tako postaje jasnije da je Isus obećani Spasitelj, on je Sin Božji koji dragovoljno žrtvuje svoj život na križu da bi ljudi živjeli, da bi im grijesi bili oprošteni. Toliko je skup ‘grijeh ljudi’.

Ivan Krstitelj dvaput ističe, kao da se opravdava pred slušateljima, da on Isusa nije otprije ‘poznavao’, nije ga poznavao kao obećanog Spasitelja. Budući da znamo kako su Isus i Ivan Krstitelj bili u rodbinskoj vezi, to su se vjerojatno poznavali kao ljudi, ali Ivan Krstitelj nije do zadnjega, do krštenja na rijeci Jordan, znao da je Isus ‘onaj koji krsti Duhom Svetim’. Na kraju današnjeg evanđelja Ivan govori kako je ‘vidio da na Isusa silazi Duh Sveti i da to svjedoči’.

I na nas, na svakoga od nas, na krštenju je sišao Duh Sveti, pa onda u svim sakramentima, a naši bližnji mogu posvjedočiti da li se to vidi po našem životu: to da smo kršćani. Mi smo Božji pozvanici sada i ovdje i Bog s nama računa. Tko s Isusom putuje taj ne luta, tko s Isusom putuje taj vječnost u nebu postiže.