Bog nas ljubi i na ljubav nas poziva

2. NEDJELJA PO BOŽIĆU – IME ISUSOVO

(C-2022)

Svi kršćani svijeta svaku novu godinu započinju proslavom Marije Bogorodice jer je njenim rođenjem Bogočovjeka Isusa doista započelo nešto novo u svijetu. Kad se je Sin Božji rodio kao Sin Čovječji – kako se inače Isus često predstavljao – pokazao je koliko mu je čovjek vrijedan. Eto, Bogu nije ispod časti biti i čovjekom!

Naša župa pak drugi dan nove godine odmah slavi Ime Isusovo. Valjda je to prvo proštenje u svijetu, a ne samo u našem dekanatu ili u našoj biskupiji. Oni koji pozorno čitaju kalendar valjda su primijetili da se Ime Isusovo slavi 3. siječnja, ali kako su se nekada novogodišnji praznici slavili dva dana – 1. i 2. siječnja – to je proštenje pomaknuto na dan ranije. Budući da je to tako trajalo dugo i uhodalo se, nema smisla prenositi proštenje na 3. siječnja jer su sada i 2. i 3. siječnja radni dani. Tako da mi i dalje Ime Isusovo slavimo 2. siječnja. Ove godine je k tome i nedjelja, 2. po Božiću.

Možda smo se koji put zapitali: pa što je Bogu uopće trebao čovjek? Što su Bogu uopće trebali ljudi? A i onda kad ih je već stvorio, a oni su se odmetnuli od njega, što ih nije ostavio u njihovoj golotinji postojanja? Zašto se Bog toliko  brine za čovjeka, za ljude? Nije li Bog u svojoj punini postojanja mogao biti bez ljudi, bez čovjeka?

Odgovor nam daje evanđelist Ivan kad u svome evanđelju piše da je Bog Ljubav. A ljubav ne može biti sama! Tko ne ljubi ne treba drugoga, ostaje sebičan. Sve sebi. Zato i Bog jer je Ljubav mora biti trojstven: Otac, Sin i Duh Sveti – kako nam je i sam Isus i predstavio Boga. Starozavjetni pisac Sirah piše i o Božjoj mudrosti kojom ravna svijetom i ljudima. Nerijetko zapažamo da se Božja mudrost ne poklapa s našom ljudskom mudrošću. Nerijetko bi ljudi htjeli ispravljati Boga i čude se načinu na koji Bog vodi ljude. Velika Božja mudrost prožeta je velikom Božjom ljubavi. A znamo da je i kod nas ljudi ljubav često puta čudna i u mnogočemu neprotumačiva. Ona prava ljubav koja iz zaljubljenosti preraste u ljubav. Kad se to ne dogodi, kad ljubav zastane na zaljubljenosti, onda se ona brže ili sporije gasi, nestaje.

Tako nas od vremena do vremena zapljusne naslovi u medijima kako se ugasila neka tobožnja velika ljubav poznatih ljudi: nogometaša, glumaca, pjevača i pjevačica. Imali su sve, a novca i previše, i nisu mogli ostati skupa. A opet neki drugi ljudi žive u oskudici i nesigurnosti života i uspijevaju biti skupa, uspijevaju – ljubiti se. Isus nas najbolje uči što prava ljubav čini: rađa se za ljude a neprihvaćen od ljudi u posvemašnjem siromaštvu štale i završava odbačen od ljudi na križu. I između toga doživljavao je poniženja i odbijanja da bi onda na križu već umirući molio Boga da ljudima oprosti jer ne znaju što čine. A činili su grozne stvari.

I apostol Pavao u svojoj Poslanici vjernicima Efeza piše o toj nevjerojatnoj Božjoj ljubavi prema ljudima. Piše im sa željom i molitvom da oni spoznaju tu ljubav i prihvate je sebi na korist. Dakako, to što apostol Pavao piše ondašnjim vjernicima grada Efeza vrijedi i danas za sve vjernike svijeta – pa tako i za nas ovdje okupljene.

I na kraju dotaknimo uzvišenost i dubinu današnjeg evanđelja. Zastanimo ovaj put samo na dvije rečenice: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ Isus kao Čovjek dođe k svojima, nama ljudima, pa je pitati nam se koliko ga mi prihvaćamo. Je li to samo na riječima, je li to samo prigodno uz neke blagdane i proslave… ili je to ozbiljnije nastojanje životom slijediti Isusa. Evanđelist Ivan kaže da prihvatiti Isusa znači postati djecom Božjom. I mi odrasli se sjećamo kako je bilo lijepo biti djeca. Sada kad smo odrasli znamo da je bilo lijepo biti djeca, premda smo onda više puta prosvjedovali i rogoborili protiv roditeljskih uputa, pa i zabrana i mogućih kazni. I današnja djeca ne misle i ne shvaćaju kako je to lijepo biti djeca, i kad oni porastu znat će priznati da je to bilo lijepo, izvanredno lijepo razdoblje života.

Djeca primaju od roditelja pogodnosti odrastanja i sazrijevanja, da bi na kraju i baštinili – herbali – ono što su im roditelji priskrbili. Jednako tako i mi ljudi primamo od Boga sposobnosti življenja u danim nam okolnostima života i po smrti vječni život neba. Da bismo i mi baštinili vječni život koji nam je Isus svojim uskrsnućem pribavio i svim ljudima omogućio. Valjda si i mi često mislimo da bi Bog trebao drukčije ravnati svijetom i ljudima… možda i rogoborimo glasno ili onako ‘sebi u bradu’, no, nemojmo se predaleko udaljiti od Boga da nam ne ponestane puta, da ne zalutamo tako daleko da se ne znamo Bogu vratiti. Budimo u tome pomoć jedni drugima kao što je i Isus pomoć svim ljudima. I u novoj godini bit će puno prilika za to.