Bog nas priznaje za svoje

2. NEDJELJA PO BOŽIĆU

(C-2016)

I ova druga nedjelja po Božiću evanđeljem nas vraća u razmišljanje ‘što se to stvarno dogodilo Božjim ulaskom u ljudsku povijest po Bogočovjeku, rođenom u betlehemskoj štali’. Stil evanđelja je svečan ali i pomalo zamršen pa zahtijeva više umnog napora da se pokuša što bolje dokučiti poruka tog evanđelja. Puno lakše nam je razumjeti evanđelje po Luki: koji jednostavno opisuje što se pojavnoga dogodilo te sudbonosne noći u okolici gradića Betlehema. Dok slušamo ili čitamo Lukino evanđelje lako si u mislima stvaramo sliku dogođenoga.

Ivanovo evanđelje koje smo malo prije čuli je znatno zamršenije i nije moguće stvoriti si sliku onoga što se zbilo nego je potrebno dublje razmišljati o posljedicama toga što se zbilo. Što se to dogodilo za Boga, a što za čovjeka.

Nakon što nam je Ivanovo evanđelje svečano navijestilo da je sve na ovom svijetu nastalo po Bogu, stiže nam prvo iznenađenje kako je taj Bog ‘svojima došao, i njegovi ga nisu primili’. Ljudi su ti kojima je Bog došao, ljudi su ti koji Boga nisu prihvatili. Neprihvaćanje se nije dogodilo samo u Betlehemu, pa se morao Isus roditi podalje od ljudi, nego se neprihvaćanje Isusa događalo i tijekom njegova trogodišnjeg javnog djelovanja, a najjače je zamjetljivo na križu: tu je Bogočovjek bio posve odbačen, prezren i popljuvan od mnoštva ljudi. Šačica prijatelja, poznatija nam pod imenom dvanaestorica učenika, razbježala se i skrivala iza zaključanih vrata.

No ipak se ta šačica preplašenih učenika uskoro sabrala, polako i s nevjericom, da bi po primitku sile Duha Svetoga postala neustrašiva skupina koja je pošla ‘mijenjati svijet‘. U tom mijenjanju svijeta ta je šačica učenika doživjela iznimne uspjehe: velika mnoštva ljudi su prihvaćala njihovo svjedočenje o Kristovu uskrsnuću. Već se je na dan silaska Duha Svetoga pokrstilo oko tri tisuće ljudi, koji su povjerovali u radosnu vijest da je Krist uskrsnuo i da je to uskrsnuće i temelj svih ljudskih uskrsnuća. Propovijedali su da Isus nije samog sebe sačuvao od trpljenja i smrti zato što to nije mogao, nego zato što je tako pokazao ljubav u, za ljude, najvećoj mogućoj mjeri: dao je svoj život za prijatelje! Uskrsnućem je pokazao i dokazao moć te ljubavi: tako da je i smrt pobijeđena. I to ona smrt koja je bila Božja kazna za čovjekov grijeh u raju zemaljskom, čovjekov grijeh odbacivanja Boga.

Mnogim konkretnim činima i prispodobama Isus je pokazao kolika je Božja ljubav prema ljudima: npr. njegovo druženje s ljudima na rubu društva… izlječenje teških bolesnika… pa oživljavanje nekih mrtvaca… To sve i mnogo, mnogo više jasni su pokazatelji Božje ljubavi prema čovjeku. A i mnoge Isusove prispodobe hoće nam tu ljubav približiti na nama ljudima što više razumljiv način. Pa tko bi to mogao zaboraviti Isusovu prispodobu o milosrdnom ocu koji bezuvjetno prima svoga rasipnog sina kad se vratio kući, pa prispodobu o dobrom pastiru koji neumorno traži samo jednu izgubljenu ovcu.

Nedavno smo dobili još jednu pomoćnu sliku koja na divan način pokazuje Božju ljubav prema ljudima. Ta slika se nalazi na novoj zastavi načinjenoj za nedavno objavljenu Godinu Božjeg milosrđa. To je lako prepoznatljiva, premda pomalo neobična, zastava koja prikazuje lik Dobrog Oca koji nosi čovjeka. Na prvi mah i nije lako zapaziti da su to prikazana dva čovjeka, ali je lako zapaziti dvije ljudske glave, dva ljudska lica. Pozorniji promatrači mogu zapaziti kako ta dva lica imaju samo tri oka. Nije se to dogodilo zbog nepažnje i nemarnosti umjetnika koji je te likove nacrtao nego se u toj neobičnoj kombinaciji krije poruka kako po Isusu Bog gleda na ovaj svijet okom čovjeka i kako ujedno čovjek po Isusu gleda na ovaj svijet i svoj život okom Boga! Tu se valja sjetiti i Isusovih riječi da sve ono što mi ljudi učinimo svojim bližnjima Bog vrednuje kao da je učinjeno njemu samome. Naravno, vrijedi i obrnuto: sve ono što mi ljudi ne učinimo svojim bližnjima Bog vrednuje kao da ni njemu nismo učinili.

Zato je ova nova godina koju smo nekidan započeli istinska prilika da činimo dobro svojim bližnjima kako bi nas Bog imao za što nagraditi. Čestitanje uz pružanje ruke treba biti znak da ti naši bližnji i ove godine smiju s nama računati. Kako je ova godina ujedno i prestupna godina to ćemo imati jedan ‘dan viška‘ za svoj ‘trag dobra‘ u ovome svijetu. Tako proživljeni ovaj vremeniti život dobar je put za život u vječnosti.