Bog nas voli i ima povjerenja u nas

13. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2019)

Poznata nam je radost odraslih ukućana kad mala djeca počnu hodati, kako se postupno osamostaljuju. Jedno vrijeme radosno pružaju ruku odraslima i skupa s njima hodaju. No, ne prođe puno vremena i mnoga djeca više ne daju ruku nego radije sama hodaju. Čak znaju i otrčati malo dalje kako ih odrasli ne bi opet primili za ruku. Nije to uvijek lako odraslima prihvatiti jer se boje za sigurnost djece: da ne padnu ili da se samo ne zaprljaju. Nemali broj roditelja misli da djeca uvijek moraju biti čista kao da su u izlogu. I ako se trajno pretjeruje u brigi za djecu, neka od njih se teško osamostaljuju. Jedan moj školski kolega je profesor na fakultetu pa kaže kako mu je čudno, čak i smiješno, kad neki student padne na ispitu pa onda drugi dan dođe mama i pita: ‘I što sad‘? Prvo mu je smiješno da je mama došla pitati za studenta, a drugo: pa jasno što se onda radi: uči se i javi na novi ispitni rok. Tako eto ponekad roditelji u pretjeranoj ljubavi i brigi od svoje djece učine ‘duhovne invalide‘: veliki su, imaju dosta centimetara i kilograma, ali su praktički posve ovisni o starijima. Jedino vikendom idu sami kamo hoće.

Svemogući Bog drukčije postupa sa svojom djecom, nama ljudima. On je toliko velik i moćan da ne želi sve sam učiniti za ljude, svoje ljubljene stvorove. Bog jednostavno s nama ljudima računa da ćemo biti njegovi suradnici: u slavlju života, u navještaju Božje ljubavi prema ljudima, ljubavi koja traje svu vječnost. Kao naš Stvoritelj Bog zna da smo mi slabi i grešni ljudi, koji padaju kao djeca kad puste ruku odraslih. Zna Bog i kojim nas je sposobnostima obdario i u koje nas je životne okolnosti smjestio. To sve Bog zna i zato traži od nas da mi sami to sve upotrijebimo na dobro – i samih sebe i naših bližnjih. Promašaje u korištenju tih sposobnosti u životnim prilikama, promašaje koje mi zovemo jednostavno grijesima, Bog lako rješava: oprašta ih velikodušno i besplatno i opet nas poziva na nova zalaganja iz kojih će onda izaći i novi uspjesi u životu. Zato je posve pogrešno misliti da nas Bog u bilo čemu ograničava i sprječava, on nas samo zove i nudi da dobivene sposobnosti u dobru svrhu upotrijebimo. Kad padnemo pruža nam ruku da se podignemo. Ako je to bilo za nas posebno zahtjevno i posebno teško, pa onda imamo i posebne zasluge i darove kod Boga.

Tako smo u 1. misnom čitanju čuli kako jedan izvrstan Božji suradnik, prorok Ilija, pronalazi sebi nasljednika koji će nastaviti njegovo djelo. Čuli smo da taj Ilijin nasljednik nije besposličario, nije bio gotovan koji samo uživa u plodovima tuđeg rada, nego je i sam marljivo radio. Čuli smo kako je imao dvanaest jarmova volova kojima se oralo – dakle je za ondašnje prilike života bio imućan čovjek: imao puno zemlje kad je trebao i toliko orača – i on sam je sa svojim radnicima orao. Zanimljivo je zamijetiti kako prorok Ilija nije čekao da ljudi završe oranje te velike njive nego je usred posla bacanjem plašta pozvao vlasnika te velike njive u novu službu: da bude njegov nasljednik. A onda se dogodilo još veće čudo: vlasnik te zemlje – Elizej – spremno se odazvao pozivu. Mala gozba, kojom je počastio svoje dotadašnje suradnike u poslu, pokazuje da je s voljom i radosno prihvatio službu u koju ga je Ilija pozvao. Kasniji tekstovi Svetoga pisma jasno pokazuju da je i u novoj službi kao prorok Elizej bio jednako marljiv kao što je bio i u obradi svoje zemlje.

U evanđelju pak smo čuli kako Isus šalje svoje suradnike – apostole – da priprave ljude za njegov dolazak. Tu pak se pokazala ljudska uskogrudnost: kad su saznali da apostoli s Isusom putuju u Jeruzalem, a prema kojemu su oni bili neprijateljski raspoloženi, nisu htjeli ugostiti niti Isusa niti njegove učenike. Čuli smo da su se apostoli jako rasrdili na postupak ljudi toga sela: htjeli su ih ‘ognjem s neba uništiti‘. Isus ih je ozbiljno prekorio i pozvao ih da idu u drugo selo. Tako vidimo da Bog ne želi ljude na silu za svoje prijatelje, ne želi nas strašiti ni gnjaviti, nego nas samo velikodušno poziva na nasljedovanje. I tako od Adama i Eve do naših dana… i tako do konca ovoga i ovakvoga svijeta. Isus nam je otišao pripraviti mjesto za svu vječnost. Pa kad Isusa prihvatimo vjerom, onda ćemo i tu vječnost s Njim postići.

Nešto sličnoga, s ljudske strane nestrpljivoga, zbiva se kroz cijelu povijest kršćanstva: mi ljudi – kršćani – više puta bismo htjeli da Bog pokaže svoju moć, svoju nadmoć nad ljudima koje mi smatramo zlima, pa se srdimo kad tome nije tako. Za malu usporedbu se sjetimo koliko puta bismo i mi tuđu djecu i druge ukućane za kratko vrijeme ‘doveli u red‘ nekom silom… ali nam malo toga uspijeva tako urediti u svojoj obitelji, u svojoj kući. Jer članove svoje obitelji, svoje ukućane, uza sve njihove nepodopštine volimo pa nam ne uspijeva biti takvima prema njima kakvi bi bili prema ‘tuđima‘.

Tako je i Bog prema ljudima bolji negoli smo mi ljudi jedni prema drugima. Zato apostol Pavao u svojoj Poslanici poziva sve kršćane, ne samo one kojima piše ovu poslanicu, na ‘ljubav prema bližnjemu‘. Ta ljubav prema bližnjemu, piše sv. Pavao, treba biti ‘jednaka ljubavi prema samom sebi‘. A znamo da same sebe ipak najviše volimo, samima sebi lako priuštimo ono što drugima ne bismo dopustili, i samima sebi lako oprostimo nešto što drugima ne bismo lako oprostili. Zato se moramo kao Isusovi učenici – kršćani – često družiti s uskrslim Isusom kako bismo što više i što bolje mogli usvajati i u život provoditi vrednote koje je Isus propovijedao i po kojima je on živio. Već sam više puta rekao, i opet želim reći, da su sakramenti, osobna molitva i osobito nedjeljna sv. misa svakako dobre prilike za to. Bog nas zove, Bog nas treba jer nas cijeni jer nas voli. Uzvratimo i mi Bogu poštovanje i ljubav pa će onda i nama samima i našim bližnjima biti dobro: već na ovom svijetu i u vječnosti. Eto tako nas Bog voli.