Bog nas želi za suradnike

27. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Berba vinograda je za nama. Bio je to naporan ali istovremeno i radostan događaj kad se ljudi druže – jer u našim krajevima još uvijek nema kombajna za vinograde koji bi to učinio lako i brzo. Briga oko vinograda i njegov urod tema je današnjih misnih čitanja. O vinogradu smo slušali i u 1. misnom čitanju i u evanđelju. U Bibliji se vinograd prvi put spominje nakon općeg potopa kad je Noa posadio prvi vinograd. Zato se i direktna loza, koja nije cijep, u nekim krajevima zove ‘noa’. Čak je u Bibliji zabilježeno da je Noa prvi čovjek koji se opio vinom. Dakle, bio je to prvi pravi vinograd u kojem je rodilo pravo grožđe iz kojeg se pravilo pravo vino.

Biblija Staroga zavjeta često puta uspoređuje vinograd sa židovskim narodom oko kojega se Bog brine. Brine se i očekuje dobar urod. Vlasnici vinograda znaju da vinograd zahtijeva slugu, a ne gospodara jer je u vinogradu puno posla želi li se ubrati vrijedan urod. Zato su u naše vrijeme mnogi zapustili ili prodali svoj vinograd jer ga više ne mogu ili ne žele obrađivati.

Tako smo u 1. misnom čitanju čuli proroka Izaiju koji piše o Božjoj žalosti što njegov vinograd – a to je židovski narod – ne donosi roda kojemu se Bog nadao. Kao što se zauzeti vlasnik vinograda potrudi obaviti u vinogradu sve što treba, tako se je i Bog trudio oko židovskog naroda učiniti sve što treba. Međutim taj narod nije dao očekivanog ploda: nije živio po Božjim uputama i nije svojim djelima svjedočio Božju dobrotu u svijetu.

Tko prolazi vinorodnim krajem lako će zamijetiti razliku između obrađenih i neobrađenih vinograda. Tako se je i u povijesti židovskog naroda lako moglo zamijetiti kada žive po Božjim zapovijedima i kada su se prilagođavali načinu života ljudi drugih naroda koji nisu živjeli po Božjem. I mnogi kršćani danas tako čine.

Isus pripovijeda prispodobu o vinogradu, potpuno opremljenom i iznajmljenom vinogradarima. Vlasnik je očekivao svoj dio uroda. Ti su vinogradari trebali platiti najamninu dijelom uroda. Čisto i pošteno: vinograd je moj, vi ga obrađujete pa ćemo i urod dijeliti prema uobičajenim pravilima. I danas je tako: za iznajmljeno se plaća najamnina – bilo plodovima bilo novčano.

No, onda se u Isusovoj prispodobi dogodio nesporazum – zapravo ne nesporazum nego zločin. Vinogradari ne samo da nisu dali uobičajeni dio uroda nego su čak ubili one koji su došli po dogovoreni urod. Zadivljujuća je dobrota vlasnika vinograda: uporno šalje nove sluge u očekivanju da će se vinogradari predomisliti – pa će dati ono što trebaju dati. No, i vinogradari su bili uporni: oni ne daju urod pa ne daju, nego zlostavljaju i ubijaju one koji dolaze po urod. A kad je došao vlasnikov sin, to je bila prilika da trajno prisvoje vinograd. Ubojstvom vlasnikova sina vlasništvo će postati njihovo.

I nakon prispodobe Isus je upitao slušatelje što misle da će na to sve napraviti vlasnik vinograda? Od-govor ljudi bio je vrlo jednostavan: „Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.“

I onda je Isus rekao da je taj vlasnik vinograda ustvari Bog, a vinogradari su svi ljudi kojima je Bog dao dane, mjesece i godine života sa zadatkom da na zemlji ostavljaju trag dobra. To će biti urod njihova života. S tim urodom trebaju doći pred ‘vrata nebeska’.

Mi smo sada ti vinogradari u Božjem vinogradu, u našem životu. Poučeni smo po vjeri što i kako trebamo činiti da bismo imali dobar urod života. Primili smo i potrebne sakramente u kojima smo se neposredno susreli s uskrslim Kristom i dobili nadahnuće i snagu živjeti Isusove vrijednosti. Naravno, tu se sada traži naš napor, naša volja.

Kod sakramenta krštenja mi se nismo ništa brinuli, bili smo mali i drugi su nas donijeli – neke su i za ruku doveli. Onda smo u toj vjeri bili poučavani i uvježbavani, najprije u obitelji, malko kasnije i na vjeronauku u neposrednoj pripravi za sakramente. Bili smo poučavani u vjeri i uvježbavani u praktičnom životu po vjeri.

A onda tijekom cijeloga života u nedjeljnim sv. misama, pa proslavama blagdana i primanjem sakramenata, trebamo u toj vjeri sve viši i više rasti i sazrijevati. I tu nastaje problem: nekima je to nepotrebno i zato teško. Neki bi htjeli samo proslavu bez priprave i bez nekih obveza. Onako kao na folklornoj priredbi: za tu proslavu se uvježbaju starinske pjesme, obuku se narodne nošnje. A po povratku s priredbe opet se uobičajeno živi: bez starinskih pjesama i bez narodnih nošnji. I čude se i ljute što se tako vjernički ne može!

Za njih Isus kaže da će se ‘od njih oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se onima koji donose plodove’. Oduzet će se primanje sakramenata za koje ionako nisu spremni i dat će se onima koji su za to spremni: pa će dolaziti na nedjeljnu sv. misu, pa će učiti na vjeronauku i onda će biti spremni za sakramente. A budu li jako dobro učili i budu li jako dobro spremljeni, onda će nastaviti živjeti po vjeri i kad prime te sakramente. Onda to za njih neće biti samo prigodna proslava, folklorni događaj prve pričesti i krizme, nego stvarni život. Dakako, neće odmah postati ‘sveti’, niti će biti ljudi bez grijeha, pogrešaka i promašaja, ali će se za grijehe kajati i pogreške nastojati ispravljati. I tako to za normalne kršćane traje cijeli život. Najčešće ništa posebno, ali vrijedno i čestito. Da, pozvani smo svi mi, svatko u svom zvanju i zanimanju, donositi plodove dobrih djela.