Bog nas zove i podupire
4. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2016)
Rečenica kojom je završilo evanđelje prošle nedjelje prva je rečenica evanđelja današnje nedjelje: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ Tako nam je i simbolično naznačen kontinuitet, stalnost, Isusova djelovanja među ljudima. Posve je sigurno nakon ovih riječi Isus nastavio govoriti ljudima. Ne piše što im je govorio, ali im je očito govorio nešto lijepo. To znademo po tome što su se ljudi ‘divili milini riječi koje su tekle iz njegovih usta‘. Pritom su ipak bili poprilično zbunjeni jer ‘milina riječi‘ koje je govorio nekako nije bila u skladu s njegovim porijeklom: on je ‘Josipov sin‘. A Josipa su znali kao drvodjelju, kao čovjeka koji zna raditi s drvom, ali takvom govorništvu nije mogao naučiti svoga sina Isusa.
Ta početna zbunjenost polako je prerastala u odbojnost kad su vidjeli da u svom ‘gradu odrastanja‘ Isus ne želi činiti čudesa koja je drugdje učinio, npr. u Kafarnaumu – kako su čuli. A onda Isus kao da nije znao na ‘politički način‘ smiriti napetu situaciju nego baš kao da ‘dolijeva ulje na vatru‘ kad ih podsjeća da je i davno prije Bog činio čudesa u tuđoj zemlji, a ne među Izraelcima. I za to im je naveo dva konkretna primjera: ženu udovicu u vrijeme proroka Ilije i izliječenog gubavca u vrijeme proroka Elizeja.
Oni koji su Isusu prije povlađivali na kraju su ga htjeli ubiti. I nisu o tome samo pričali nego su poduzeli i konkretne korake: jednostavno su Isusa odveli ‘na rub brijega da ga strmoglave‘. No, nisu ga ‘strmoglavili‘ nego je Isus jednostavno ‘otišao od njih‘. Ništa ne piše kako je to bilo moguće da ispred tako ljutoga mnoštva ljudi koji ga žele ubiti Isus tako jednostavno ode. E, tu je čovjekov problem i poraz: kad Bog od njega ode!
No, čovjek ne može od Boga tako otići da Bog za njega ne bi znao, ali može otići tako da za Boga čovjek ne mari.
Božju blizinu osjetio je na poseban način prorok Jeremija, kako smo to čuli na početku današnjeg 1. misnog čitanja. U svojoj nutrini prorok Jeremija je čuo Božju poruku da je Bog za njega ‘znao‘ već i prije negoli je bio začet pod srcem svoje majke. Da, Bog je unaprijed znao da će Jeremija biti začet, znao je Bog i da će mu biti glasnikom među ljudima. U tom prenošenju Božje poruke ljudima prorok Jeremija je upozoren da će naići na otpor i otvoreno neprijateljstvo, ali ga to ne smije uplašiti niti obeshrabriti. Premda će se brojni ljudi buniti protiv Jeremije, krajnji pobjednik bit će Jeremija jer će imati Božju podršku. Kad se malčice ozbiljnije promotri ljudska povijest lako je zapaziti da su mnogi i mnogi ljudi, pa i čitava kraljevstva nekada – i kasnije brojne države – toliko toga poduzimale da u ljudima unište vjeru u Boga. Često je bilo vrlo ‘grbavo‘ i krvavo, ali su svi ti borci protiv Boga postali gubitnici. Istina je da su mnogi Božji ljudi u toj borbi i nastradali, mnogi bili čak i ubijeni, no nisu zato i propali za svu vječnost. Božja nagrada veća je i ljepša od svih napora i patnji.
U svojoj Poslanici Korinćanima, čiji smo odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje, apostol Pavao piše kako je i on u svom životu nekad razmišljao i djelovao drukčije negoli što razmišlja i djeluje sada. Konkretno on piše: „Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.“ Vjerojatno apostol Pavao nije mislio samo na ‘tjelesnu nejakost‘ nego i na ‘nejakost duha‘. A s ‘nejakošću duha’ čovjek je lako povodljiv: netko mu lijepo napriča ono što mu ‘godi ušima’ i čovjek to prihvati. Nešto kasnije netko drugi opet mu napriča nešto drugo što ‘godi ušima’ i čovjek opet lako prihvati tu novu priču.
Zato je važno održavati i ‘kondiciju duha‘ praćenjem duhovnih vrednota, a nije dovoljno održavati samo ‘kondiciju tijela‘. Dosta često pitamo jedni druge ‘kako zdravlje‘, a rijetko pitamo ‘kako duša‘? Jer mala je korist ako je čovjek tjelesno zdrav, a ponaša se i živi pogrešno: i prema sebi, i prema bližnjemu, i prema Bogu. Zato nam je Bog dao nedjelju kao ‘dan duhovnih dobara‘ i šteta je potrošiti taj dan mimo Božje namjere. Ali i takvim životom nismo naštetili Bogu nego samima sebi i svojim bližnjima.
Zanimljivo je znati da su Isusovi suvremenici znali mnogo toga ‘dobroga‘ o Isusu: što je govorio i što je činio… pa su ga ipak odbacili. Radije su poslušali Isusove protivnike, makar ti Isusovi protivnici tim ljudima nisu ništa posebno dobra ni rekli ni učinili, kao što im je to Isus učinio.
Zanimljivo je također čuti kako Isusove riječi o Božjim čudesima među strancima nisu potakle Židove na promjenu svoga ponašanja nego su radije odbacili Isusa. Pritom nisu sami sebe pitali: da li to Isus govori istinu, nego su istinu htjeli ugušiti uništenjem onoga tko ih na istinu podsjeća. Doista nije lako opomenu primiti jer se osjećamo poniženi, ali nije lako opomenu niti dati zbog straha da ne budemo odbačeni od onoga koga opominjemo. Eto, i Isusu se to dogodilo. I zato mnogi ljudi radije šute, ne miješaju se u tuđi život. Tu se i stvorila ona izreka: „Živi kako hoćeš i pusti drugoga da živi kako on hoće.“ Ali ako volimo svoje bližnje, onda nam uistinu nije dopušteno pustiti nekoga da škodi svojim ponašanjem i samome sebi i svojim bližnjima. Mnogi roditelji su često u takvoj prilici.
Svaka nedjeljna sv. misa je izvrsna prilika susresti Isusa u njegovom djelovanju među ljudima i tu tražiti nadahnuće i jakost za svoje djelovanje: ovdje i sada, sa svojim sposobnostima, s našim bližnjima i u prilikama koje imamo.
