Bog nas zove i podupire za život vrijedan neba

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

Pozornijim slušateljima misnih čitanja, a u kojima bismo trebali prepoznavati Božju poruku za sadašnje svoje životne okolnosti, nerijetko se čini da su ta čitanja dosta komplicirana, a ponekad gotovo neshvatljiva. Osobito je zahtjevan u razumijevanju apostol Pavao u svojim poslanicama. To djeluje pomalo zbunjujuće za ljude našega vremena jer se općenito smatra kako su ‘ljudi starih vremena‘ bili manje obrazovani od ljudi današnjice. A da ipak ta ‘komplicirana i zahtjevna Božja poruka‘ nije tim ljudima starine kroz jedno uho ušla i kroz drugo izašla – kao propuh kroz prostorije koji ne ostavi vidljiva traga – vidi se po tome što su ti ljudi starine slušajući tu zahtjevnu Božju poruku prihvaćali kršćansku vjeru i u sve većem i većem broju postajali su kršćanima. Dakle su shvaćali što im se govori i to su prihvaćali. Jedino, u odnosu na nas, tu Božju poruku nisu mogli čuti preko radija i televizije, niti su je mogli pročitati na internetu, nego su morali doći u crkvu ili pak čitati iz knjiga: isprva rijetkih pa onda sve brojnijih i sve debljih. Zbog toga im je vjerojatno i bilo lakše: nisu svakodnevno bili bombardirani mnoštvom informacija i reklama, pa su o onom malom što su čuli ili pročitali mogli ozbiljnije razmišljati. Mi danas čujemo, vidimo i čitamo o brojnim događanjima širom dalekog svijeta, od čega podosta toga nema nikakvog utjecaja na nas, pa nas onda manje dotiče i ovo što nam je blizu, ovo što je sada i ovdje za nas važno!

A važno je čuti, kako ljudima starine tako i nama danas, tu Božju poruku: važno je ako sebe razumijemo kao Božje stvorove. Jer Stvoritelj valjda najbolje zna ‘kakvima nas je stvorio i čemu nas je stvorio‘. Bog zna i u kakvu nas je okolinu življenja smjestio. I da budemo posve sigurni da nas Bog dobro razumije ‘kako nam je kao ljudima živjeti’ to je i On sam postao čovjekom. I nije se Bog pobrinuo da kao Bogočovjek bude privilegiran u životu: da se pojavi u ‘idealnom društvu’ koje nema konflikata i problema, nego je doživio probleme od prvoga dana rođenja do zadnjega dana života na zemlji. I u tom življenju i djelovanju među ljudima Bogočovjek opet ljude čudi: ne nastupa ‘bogovski silno‘ nego ‘božanski ponizno‘: ljudima nudi svoju ljubav i poziva ih da ga slijede. Bilo je i onih ljudi koji su ga direktno pitali ‘što im je činiti?’, i on im je onda ponudio što trebaju činiti. Ponudio a ne naredio. Iz ovoga možemo zaključiti kako Bog s nama ljudima računa kao sa svojim ‘partnerima‘ s kojima ‘računa‘, s kojima ulazi u životni odnos. Svaki je čovjek pritom slobodan prihvatiti ili odbiti Božju ponudu i poziv.

Čuli smo u 1. misnom čitanju da je već i starozavjetni pisac Sirah svojim suvremenicima pisao o ‘ljudskoj slobodi‘. Iz toga kratkog odlomka može se lako iščitati poruka da svaki čovjek sam odabire što će činiti i kako će živjeti. Tim odabirom svaki čovjek sebe usmjerava iz dana u dan, iz godine u godinu, kako će živjeti i u što će potrošiti svoje dane i godine… i svoje sposobnosti. I prema tom usmjerenju ovisit će i njegova vječnost.

U svojoj ljudskoj znatiželji mi bismo odmah htjeli znati kako će ta vječnost izgledati. Apostol Pavao je napisao da se jednostavno oko toga ne trebamo mučiti jer, kako smo čuli: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ Drugim riječima rečeno: ne možete shvatiti vječni život jer on nije usporediv s ničim što se na ovome svijetu živi. S čim god usporedimo vječni život to je samo blijeda, najblijeđa slika onog vječnog života koji se postiže uskrsnućem.

U evanđelju, toj radosnoj vijesti kako nam je danas prenosi evanđelist Matej, Isus daje upute za takav život na zemlji da on bude usmjeren prema vječnom životu u nebu. Pritom Isus podsjeća svoje učenike da ljudi već imaju ‘pravila življenja‘ na zemlji po kojima mogu postići vječni život u nebu. Ta su ‘pravila‘ najkraće izrečena u Deset Božjih zapovijedi koje potječu još iz Mojsijevih vremena. Isus jasno kaže da nikako nije došao te Zapovijedi dokinuti nego dopuniti. Ne, nije Isus pritom u te, već poznate i zapisane, zapovijedi umetnuo poneku svoju riječ ili redak… nego je ‘samo’ dopunio ‘duh’: smisao i nakanu tih zapovijedi. Slova i riječi tih zapovijedi jesu na neki način vidljivi, čitljivi ‘podupiratelj’ takvog načina života na zemlji da bude usmjeren prema životu vječnosti. Kao što brajde podupiru vinovu lozu da lakše i sigurnije loza urodi grožđem, tako i Božje zapovijedi ‘podupiru‘ ljudsko ponašanje da ono bude usmjereno prema vječnim vrednotama. Ali samo dobre brajde još nisu garancija da će biti dobroga grožđa nego je potrebno još poprilično znanja i truda tijekom godine da se to dogodi. Tako i Božje zapovijedi podupiru naš svakodnevni život da bude usmjeren prema vječnom životu. I od nas se traži puno mudrosti i napora da svoje prilike i neprilike života upotrijebimo, proživimo tako da budu naš put prema vječnom životu. Na tom životnom putovanju Isus nam se nudi za suputnika i pomoćnika. I sam Isus je proživio jedan ljudski život – i to ne privilegiran i zaštićen život – pa zna kako je nama – i tebi i meni – sada živjeti. I svatko je od nas slobodan, svatko od nas bira, hoće li Isusa za suputnika i pomoćnika prihvatiti ili ga neće prihvatiti. U načinu života se može dobro ‘pročitati’ da li ljudi računaju s Isusom ili s Njim ne računaju. I nedjeljna sv. misa je jedan mali pokazatelj tog našeg odnosa prema Bogu, ali nije samo pokazatelj nego je i istinska pomoć na životnom putovanju. Na jednoj nedavnoj općoj audijenciji papa Franjo je za sv. misu rekao i ovo: „Ako netko od nas misli da mu ne treba Božje milosrđe i da nije grešnik, bolje da ne ide na misu!“. Ako smo mi sada tu – na misi – onda je to jasan pokazatelj da se smatramo grešnicima i da nam je potrebno Božje milosrđe. Putovati s Bogom kroz život znači: istinski živjeti i u vječnost neba stići.