Bog oprašta: ne samo drugome nego i meni

11. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

 Božja poruka današnje nedjelje, prenesena preko sva tri današnja misna čitanja, vrlo je jasna: Bog ljudima prašta! Ta poruka je obradovala već i kralja Davida, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, a također je bila na radost i ‘ženi grešnici‘ o kojoj nam pripovijeda današnje evanđelje. Pritom je važno zapaziti da kralj David nije ničim ‘kupio‘ Božje oproštenje – bilo je dovoljno da prizna kako je pogriješio i da se za svoj grijeh pokaje. To tako jednostavno zadobivanje oproštenja često je ‘kamen spoticanja‘ za mnoge ljude našeg vremena. Naime, ljudi si uvijek misle kako su ‘ti neki grešnici‘ lako zadobili oproštenje, izmolili nekoliko Očenaša i opet mogu griješiti. A zapravo bi ih trebalo oštro kazniti, misle si ti ljudi.

Probajmo malo o tome promisliti. Prvo: vjerojatno bi bili manje kritični kad bi pomislili na sebe, da i oni mogu ‘tako lako’ zadobiti oproštenje. Drugo: čovjek pokajnik, ako se iskreno kaje, doista će nastojati – barem kroz neko vrijeme – biti bolji, a valjda će htjeti i ‘popraviti štetu‘ koja je nastala učinjenim grijehom. Izvrsno bi bilo kad bi se svaki čovjek-pokajnik mogao jednom za svagda tako popraviti da više ne griješi iste grijehe. No, Bog zna da je naša ljudska narav ‘ranjena‘ istočnim grijehom i zato je spreman uvijek iznova nam oprostiti i zato nas uvijek iznova poziva na trud oko poboljšanja.

Za lakše razumijevanje ovakvog odnosa Boga i čovjeka trebamo si zamisliti odnose između ljudi koji se vole, između ljudi kod kojih je jednima do drugih stalo. Tako nije veliki i nepremostivi problem da roditelji oproste djeci, pa i djeca roditeljima, jer se vole… i supružnici si oproste jer se vole… i prijatelji si oproste jer se vole. Naravno te ljubavi nisu iste u svojoj pojavnosti ali su rezultati isti: oprosti se, prijeđe se preko uvreda i nesporazuma… i opet se zajednički živi u istoj kući, ili na radnom mjestu, ili u rodbinskim i prijateljskim vezama.

I žena grešnica iz današnjeg evanđelja je iskusila tu veliku i neuvjetovanu Božju ljubav prema njoj: bilo joj je oprošteno jer je svojim postupkom pokazala da se kaje za svoje grijehe. Zanimljivo je primijetiti da ovaj put Isus toj ženi nije rekao ‘idi i nemoj više griješiti‘, a što je u evanđeljima više puta zabilježeno, nego joj je rekao nešto puno jednostavnije i manje zahtjevno: „Idi u miru!“ I obnovljeni način ispovijedanja predviđa – i mlade se danas tako uči – da se na kraju ispovijedi rekne onome tko se ispovjedio: „Bog ti je oprostio grijehe, idi u miru.“ I vjernička praksa pokazuje da se nakon ispovijedi, da li je potrebno reći ‘svjesne ispovijedi’, barem kroz neko vrijeme doista uspijeva ‘bolje živjeti’, jednostavno uspijevamo biti bolji prema svojim bližnjima i revniji prema svojim obvezama i dužnostima. Krasno je, naravno, ako to ‘neko vrijeme‘ boljeg života što dulje potraje.

Mnogi su sigurno zapamtili u kako je pomalo mučnoj situaciji ta žena doživjela da je Isus ne odbacuje zato što je ‘grešnica’ nego da joj grijehe prašta zato što se za njih kaje. A ta je žena samu sebe dovela u tu mučnu situaciju. Došla je, očito nepozvana, u tuđu kuću. Iz njezinog postupanja je posve očito da nije došla domaćinu te kuće, farizeju Šimunu, nego je došla Šimunovu gostu: Isusu. Valjda je prije toga poprilično toga dobroga čula o Isusu: kako ne odbija ljude, kako čini čudesa, pa je htjela susresti toga čovjeka. Svjesna svojih grijeha koji su bili poznati ljudima toga grada, ona se bacila na koljena pokazujući tako osjećaj svoje nedostojnosti pred tim dobrim čovjekom i čudotvorcem.

I stvarno je Isus bio čudotvorac: znao je što u svom srcu nosi ova žena, a znao je i što u svom srcu misli njegov domaćin, farizej Šimun. Možemo reći da su se oni oboje kajali: farizej Šimun se kajao što je uopće pozvao Isusa, a pozvao ga je zato jer je računao da je Isus prorok. Pa ako on časti proroka u svojoj kući, to će mu više porasti ugled pred drugim farizejima – jer su se svi oni nastojali pokazati pobožnima pred drugima. A onda se Isus ponio tako ‘neproročki‘: on ne odbija ženu grešnicu da mu pristupi i da ga se dotakne. Svaki farizej bi to s gnušanjem odbio.

U svom poznavanju ljudskog srca Isus pokazuje i svoju božansku dobrotu pa s poučljivom prispodobom pomaže farizeju Šimunu, i poziva ga, da i on ne prezire ljude, premda ne odobrava njihov grijeh. Isus kaže jednostavno da se ‘mnogo oprašta‘ onome tko ‘više ljubi‘. Za Šimuna je bilo jasno da je oproštenje većeg duga bilo razlog i veće ljubavi dužnika prema onome tko mu je dug oprostio. Nije nam poznato kako je farizej Šimun dalje živio, kao što nam nije poznato ni kako je ova žena dalje živjela. Važna nam je poruka koja nam je tim događajem upućena: Bog prašta čovjeku jer ga ljubi, a onda i čovjek kojemu je više oprošteno iskazuje više ljubavi prema Bogu. Problem nastane onda kad si mislimo da nama Bog dovoljno ne plaća za naša dobra djela koja činimo.

Tu je i poruka i pouka nama: nisu naše molitve nakon ispovijedi plaćanje Bogu za naše grijehe koji su nam oprošteni. Pa ako smo više griješili da onda moramo i duže molitve moliti. Bog nam besplatno oprašta kad se kajemo, a molitve bi nam trebale dozvati u svijest Božju nazočnost u našem životu.

A Bogu je toliko stalo do nas ljudi, piše nam sv. Pavao u današnjoj poslanici da je za nas umro. Umrijeti za nekoga je najviši znak ljubavi prema nekome. A i življenje, trošenje, svojih dana života za nekoga također je iskaz naše ljubavi prema tom čovjeku. Kristovo uskrsnuće potvrđuje ispravnost takvog života za druge: takav život nije izgubljen niti nakon smrti. Bog nam rado prašta da bismo mi opet i htjeli i mogli ‘činiti dobro‘.