Bog računa s našim rastom u vjeri
11. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Prošlih nekoliko nedjelja i blagdana proslavljali smo velika otajstva naše vjere. Najprije silazak Duha Svetoga na apostole i okupljeno veliko mnoštvo, događaj u kojemu se rodila Crkva, zajednica Kristovih učenika. Onda smo slijedeće nedjelje bili upućeni u otajstvo Presvetoga Trojstva, da bi nam svetkovina Tijelova javila da taj veliki Bog po uskrslom Isusu trajno boravi s nama i u nama. I bili smo pozvani da svojim načinom života i mi Kristovi učenici što bolje svjedočimo za uskrslog Isusa u svom životu. Naime, nakon završetka tijelovske procesije uskrsli Isus više ne hoda našim mjestom u posvećenoj hostiji nego po nama kad ostavljamo trag dobra u svome životu. A baš mi, vjernici Župe Podturen, prošle smo nedjelje proslavili i prvu pričest naših mladih župljana koji su toga velikog Boga primili u sebe po posvećenoj hostiji u kojoj je nazočan sam uskrsli Krist. Šteta je za njih da ih danas na sv. misi ima ovako malo.
Današnja nedjelja nam donosi radosnu objavu jakog Božjeg djelovanja u slabu ljudsku stvarnost. Prorok Ezekiel javlja svom narodu, kako smo to čuli 1. misnom čitanju, da će Bog jako, veoma jako, zahvatiti u povijest svoga naroda. Prorok se pritom služi slikom slabe mladice koja će izrasti u veliko stablo. Tako nam on prenosi Božju poruku da naše slabe ljudske sile Bog podupire tako da mi ljudi možemo činiti velika djela ljubavi i dobrote. Pritom Bog želi naše zalaganje, želi upotrijebiti našu malu grančicu mladice. Baš onako kako je htio upotrijebiti pet kruhova i dvije ribice da nahrani veliko mnoštvo.
Evanđelje nastavlja na tom tragu prerastanja nečega maloga u nešto veliko kad Isus govori da Kraljevstvo Božje na ovom svijetu raste polagano. Božanske vrednote polako se po upornim i strpljivim ljudima, Božjim suradnicima, ugrađuju u zemaljske vrednote prolaznog ljudskog života. Isus je također upotrijebio svima razumljivu prispodobu o rastu sjemena, čak neprimjetnom i nerazumljivom rastu, u korisne i brojne plodove. Time nam Isus poručuje kako je i u naš život jednom posijano maleno sjeme kršćanske vjere, sjeme božanskih vrednota, sjeme koje treba polako rasti i kroz naš život donijeti dobre i brojne plodove. U naše vrijeme se donekle izgubilo razumijevanje ove Isusove prispodobe. Naime prošlo je vrijeme kad su ljudi čestim odlaskom u polje promatrali rast posijanog sjemena – jer danas se najveći dio posla obavi velikim strojevima i rijetko se boravi u polju pa se i ne vidi napredak sjemena u svom rastu.
Tako je i u sve nas na krštenju, slikovito rečeno, posijana klica vjere koja po zalaganju roditelja, kumova i župne zajednice u kojoj netko živi treba prerasti u osobnu vjeru. I to ide polako, kroz nekoliko godina. U tim godinama rasta prepoznatljive su proslave primanja prve pričesti i krizme. One bi trebale biti samo vidljivi događaji u unutarnjem rastu vjere. Tu treba reći da je sjeme vjere posijano na krštenju valjano sjeme, ali rast toga sjemena, rast te posijane vjere, ovisi o brizi onih kojima je to sjeme povjereno. Nije teško zaključiti da je to u prvom redu briga baš roditelja. Manjkava je briga oko rasta toga sjemena vjere ako roditelji riječima upućuju svoju djecu, a primjerima to ne potvrđuju. Primjera za to ima mnogo a iznijet ću samo onaj najlakše primjetljiv: kad netko od odraslih ukućana doveze djecu na nedjeljnu sv. misu… i taj netko ostavi dijete u crkvi (zapravo pred crkvom) a on sam nekamo ode, valjda najčešće kući. I onda poslije završetka sv. mise opet će pokupiti dijete i vratiti ga doma. Primjer jasno govori: kad ti odrasteš… ni ti nećeš sudjelovati u nedjeljnoj sv. misi. Riječima mogu roditelji doista drukčije govoriti, ali primjer je jasan. Neki od vas znaju za poslovicu: riječi potiču, a primjeri vuku. Dakle, riječima guraš druge ispred sebe kamo ti ne ideš, a primjerom vučeš za sobom tamo gdje ti već jesi. Konkretno, ne valja reći: idi na sv. misu… nego valja reći: idemo na sv. misu. I kad su djeca mala ona doista ništa od nedjeljne sv. mise ne moraju i ne mogu razumjeti, ništa osim ovoga: sv. misa je sastavni dio nedjelje jedne kršćanske obitelji. Zato mi ništa ne smeta, nego me baš veseli, kad mala djeca hodaju po crkvi. Jer prvo: tako mala djeca nisu došla sama nego s nekim iz obitelji… a drugo: ako pod sv. misom idu k nekome u crkvi, pa to onda znači da je tu još netko njima poznat… jer mala djeca ne idu k nepoznatim ljudima. Dakle, neka bude male djece u crkvi i neka hodaju k onima koje poznaju. I kako budu djeca rasla tako će sve više i sve bolje razumjeti sv. misu: kao nedjeljnu potrebu zrelih i odraslih kršćana. I onda više neće hodati po crkvi nego će slušati, moliti i pjevati. Bogu na čast a sebi i bližnjima na korist. Baš onako kako su prvi kršćani govorili kad su im vlasti savjetovale da budu kršćani u svojim kućama, ali neka ne idu na sv. misu nedjeljom, jer su tako previše upadljivi. Tada su kršćani, prvi kršćani, odgovorili: ‘Pa mi bez nedjeljne sv. mise ne možemo. Ne možemo biti kršćani‘. Da, tako se prestaje biti kršćanin životom: prestane se moliti kod kuće, ne ide se nedjeljom na sv. misu… i postane se folklorni kršćanin, a to znači obični promatrač nekih prigodnih događanja u crkvi. Jer i folklorne grupe nastupaju samo u nekim prigodnim događanjima, a tako se niti oblače niti pjevaju niti plešu u stvarnom životu. Folklor je lijepo sjećanje na prošlost.
Danas nas apostol Pavao u Poslanici Korinćanima poziva da se ‘trsimo Bogu omiljeti’. Omiljeti sada u prolaznom životu da bismo bili Bogu mili i u vječnom životu, u nebu. Valja nam se dakle trsiti najčešće približno 70-80 godina ovdje na zemlji da nam vječnost bude u nebu. Mala ulaganja za veliku dobit!
