Bog s nama računa i velika nagrada nas čeka
33. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
Kalendarska godina 2017. primiče se svome kraju, a naša crkvena liturgijska godina tome je još bliže: jer već slijedeća nedjelja bit će zadnja u liturgijskom kalendaru. Zato i Božje poruke izrečene nedjeljnim misnim čitanjima postaju sve ozbiljnije, ako se uopće može reći da je bilo koja Božja poruka neozbiljna. Tom dodatnom ozbiljnošću valjda nam se hoće reći da ovom prilikom nešto ozbiljnije pogledamo u što to trošimo svoje dane, mjesece i godine koje polako nižemo u svome životu. I to ne zato da se nas zastraši nego da ispravno procijenimo vrijednost onoga što živimo, onoga za što se zalažemo i u što trošimo svoje vrijeme i svoje sposobnosti. Jednostavno: kako živimo svoje prilike i neprilike života. Tu je možda potrebno dodati, zapravo podsjetiti, kako je nedjeljna sveta misa ustvari tjedni ‘radni sastanak‘ kršćana, a nije samo, više ili manje zgodno, i više ili manje zanimljivo, popunjavanje slobodnog vremena jedne nedjelje. Papa Franjo je prošlog tjedna rekao kako je sv. misa susret s Bogom a ne zabavni događaj.
Dakle, dok smo na sv. misi mi smo – modernim rječnikom rečeno – na ‘radnom sastanku‘. Taj radni sastanak uvijek ima svoj slijed događanja. Vjerujem da je prikladno s vremena na vrijeme na to nas podsjetiti. Tako nas se najprije na misi poziva da se sjetimo u čemu smo zakazali u proteklom tjednu kao kršćani, i potiče nas se da se za grijehe kajemo; onda u misnim čitanjima slušamo o Božjem djelovanju među ljudima u njihovim životnim prilikama kako bi to bila nadahnuća što je nama činiti u tjednu koji je pred nama. Dakako, onda i molimo Božju jakost da ta nadahnuća u što većoj mjeri pretvaramo u svoju životnu praksu.
Evo, kako to ide danas na ovom ‘tjednom radnom sastanku‘. Za grijehe smo se već pokajali i zamolili oproštenje, otpjevali smo ‘slavu Bogu‘ za Božje veličanstveno djelovanje u ovom svijetu, i onda smo najprije slušali biblijski odlomak iz Knjige Mudrih izreka. Velika većina sudionika ove sv. mise mogla je biti iznimno zadovoljna dok je slušala ovaj biblijski odlomak. Razlog je vrlo jednostavan: jer, slušali smo: ‘pohvalu vrsnoj ženi‘, a velika većina ovdje nazočnih jesu – žene.
Pohvala ide ‘vrsnoj ženi‘ pa se onda ukratko nabrajaju kvalitete vrsne žene, dakako uvjetovane i primjerene ulozi žene u vremenu pisanja ovog teksta. Danas vrsne žene žive drukčije prilike i imaju drukčije zadaće. Jedno je ipak isto: djela pokazuju tko je kakav. Spominju se i ljupkost i ljepota, ali kao prolazne stvarnosti. Kozmetika danas čini mala čuda i usporava vidljivost te prolaznosti, ali nikako je ne može zaustaviti. Eto, žene, Biblija vam daje ogromnu važnost i priznanje. Biblija daje i brojna nadahnuća kako tu važnost upotrijebiti, kako ju živjeti. Na svakoj sv. misi slušamo ta biblijska nadahnuća. Daju vam nadahnuća i modni časopisi, ali – moda se mijenja.
A sad na ovom radnom sastanku promotrimo evanđelje, a Poslanicu apostola Pavla ćemo na kraju. Jednostavno po vremenskom redoslijedu nastanka ovih biblijskih odlomaka.
Vjerujem da je otprve jasno kako Isus u svojoj prispodobi o dobivenim talentima ne govori o novcu nego o od Boga dobivenim sposobnostima. Konkretno o tome da svi ljudi nemaju od Boga jednako darovane sposobnosti, pa da onda nemaju niti jednake dužnosti, ali svi imaju isti zadatak: svoje sposobnosti upotrijebiti. Ona dvojica koja su koristila ono što su dobila i pritom svojim radom pridodala novu vrijednost bila su jednako pohvaljena: „Valjaš slugo dobri i vjerni!“ i jednako nagrađena: „Uđi u radost gospodara svoga.“
Onaj treći je bio ‘mudrijaš‘, a zapravo lijenčina, kako mu je i gospodar rekao. Njemu se nije dalo ništa raditi nego je počeo mudrijašiti i svoju lijenost opravdavati tako da zapravo optužuje onoga tko mu je povjerio ‘talente‘, sposobnosti, kakav je: strog, i kako se ponaša: ‘žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao‘. Gospodar mu je odgovorio: ‘Vidiš, sve znaš… ali ništa ne radiš. Jednostavno si nekoristan i zato nepotreban‘. I tako je sam sebe izbacio u tamu gdje će biti ‘plač i škrgut zubi‘. I mi bez nekakvog mudrijašenja možemo shvatiti da je to iznimno loše i posve neželjeno stanje za svakoga čovjeka.
Tu se svatko od nas mora pitati: čime sam ja obdaren, koje sposobnosti ja imam? Koristim li te svoje sposobnosti ili se stalno žalim što nemam neke sposobnosti koje neki drugi imaju i čekam: ‘neka bolja vremena i neke bolje prilike‘? I tako veći dio života onda prođe u žaljenju za onim što nemam i čekanju onoga čega nema. Pa i naši mediji su na tom putu: televizija, radio i novine toliko su puni žalopojki i predbacivanja da se tek tu i tamo zabilježi pokoja dobra vijest i rezultat. Pritom najmanje mislim na sportske vijesti i rezultate. I tek nas poneki stranci, zadivljeni našom domovinom, izvijeste da je kod nas lijepo.
To što je gospodar dao talente slugama prema njihovim sposobnostima nipošto ih ne želi omalovažiti. To je uistinu znak gospodareve uviđavnosti: da nekoga slugu ne preoptereti onim za što on nije sposoban. I onda traži od njega rezultat koji taj čovjek ne bi mogao postignuti. To smo nedavno vidjeli u nogometu, najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, da su isti igrači naše reprezentacije na drugim mjestima u igri postigli rezultat koji im je prije bio nedostižan. I nitko nije bio omalovažen nego na svoje pravo mjesto postavljen. Tako je to i u svim poslovima, tako je to jednostavno u životu. Važno je otkriti svoje sposobnosti i onda ih na pravom mjestu i u pravoj prilici upotrijebiti. I kad se to dobro posloži: i u obitelji, i na radnom mjestu, i u župi, i u državi, i da dalje ne nabrajamo sve moguće situacije, onda jednostavno i uspjeh dolazi. Dakle, ne prigovarati tko je kakav nego: ja takav činim svoje, ti onakav radiš svoje – i uspjeh je tu.
I onda se nećemo bojati ni onoga što dolazi ‘na kraju’, na svršetku zemaljskog života, kako to piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Solunjanjima, kako smo to malo prije čuli. Jer onda ćemo po vjeri znati: da smo mi svoje učinili, a Bog se neće dati nadmašiti u ljubavi i dobroti.
Eto, to je čovjekovo smisleno putovanje ovim svijetom: ne u grobnu jamu nego u vječnost.
