Bog se javlja čovjeku, a Boga susreće tko Boga traži
BOGOJAVLJENJE – TRI KRALJA
(C-2013)
Blagdan Bogojavljenja jest tradicionalno blagdan trojice mudraca, kojima je predaja dala i osobna imena: Gašpar, Melkior i Baltazar. Inicijali tih imena G+M+B ispisani su i na brojnim naljepnicama koje se uz božićni blagoslov obitelji dijele po našim kućama, a prije pojave naljepnica ispisivala su se ta slova kredom na vratima kuće. Malo prije smo u evanđelju čuli kako ih Sveto pismo naziva jednostavno mudracima i ne navodi njihov točan broj. Uistinu bi bilo promašeno kad bismo se sada dali u grozničavo istraživanje: tko su bili ti ljudi, otkuda su došli, kojeg su zanimanja bili. Promašeno bi bilo zato jer do točnog odgovora najvjerojatnije i ne bismo došli. Zato je puno značajnije pokušati prepoznati ‘poruku’ ovog blagdana, poruku koja ne gubi na aktualnosti svih ovih 2.000 godina otkako se ta vijest o njihovu dolasku i poklonu djetetu Isusu pronosi ovim svijetom.
Poruka današnjeg blagdana jest da se je po Isusu Bog susreo s čovjekom, s cijelim čovječanstvom čiji su ovi mudraci znakoviti predstavnici. Dolazak ovih mudraca Isusu govori: s jedne strane o čovjekovoj potrebi za Bogom, i s druge strane o Božjoj volji da se čovjeku objavi.
Vjerojatno se svaki put kad slušamo današnji odlomak evanđelja – naravno, ako ga iole ozbiljno slušamo – čudimo i pitamo: kako je bilo moguće da Jeruzalemci budu tako nezainteresirani za dolazak Onoga koga su ipak stoljećima iščekivali – a ovi stranci, nepoznati ljudi, se ne samo živo za njega interesiraju nego su poduzeli i veliko putovanje da ga nađu. I u naše vrijeme to ne bi bilo baš tako jednostavno putovanje… a u ono vrijeme to je bio pravi ‘mali podvig’. Zanimljivo je čuti kako su ti Jeruzalemci pokazali da znaju nešto o tome što interesira ove strance, zato su ih njihovi pismoznanci znali i jako dobro uputiti ‘gdje da dalje traže‘… ali sami nisu baš ništa u tom smjeru poduzeli. Jeruzalemcima je srce ostalo zatvoreno i zato im je uzalud Betlehem bio tako bliz, tek desetak kilometara. Evanđelje bilježi da su se samo svi ‘uznemirili‘.
No, umjesto čuđenja ondašnjim Jeruzalemcima, zapravo se možemo i trebamo čuditi i sebi i svojim suvremenicima. I danas vlada gotovo jednaka nezainteresiranost za Božji dolazak među ljude. Inače i danas mnogi ljudi znaju reći nama župnicima kako su oni poprilično toga ‘naučili na vjeronauku‘, čak je sigurno da znaju puno više o tome negoli su znali ondašnji Jeruzalemci, ali tu staje daljnja zainteresiranost. Naše vrijeme inače nudi nevjerojatne mogućnosti da se o Bogu, o Isusu, o kršćanskoj vjeri, dozna na prilično jednostavan i dostupan način… ali to velikom broju ljudi nisu zanimljive teme. A to su tako važne teme jer govore o smislu čovjeka, o smislu našega postojanja.
Ovih dana u prepirki oko ‘zdravstvenog odgoja‘ čujemo tolike tvrdnje koje jasno pokazuju da mnogi i mnogi ljudi uopće ne razumiju Bibliju… ne znaju čitati biblijske poruke. Dodatna nevolja je u tome što si oni misle da znaju! Biblija je stvarno knjiga iz daleke povijesti, ali su njezine poruke nevjerojatno suvremene, svevremene – naravno, pod pretpostavkom da se tu Knjigu zna čitati. Ne samo slova i rečenice, nego poruke koje ona prenosi!
Evanđelje, koje smo malo prije slušali, doista nije reportaža s mjesta događaja kad su mudraci došli nedavno rođenom djetetu Isusu. Mudraci pokazuju da je moguće biti privučen Bogu i promatranjem svijeta oko sebe. Ali su oni također morali napraviti svoj iskorak. Tako nas oni nukaju na vlastito propitivanje: Čime sam ja pokrenut? Jesam li zadovoljan samo banalnostima života?
Povratak mudraca u ‘svoju zemlju drugim putem’ – a na što ih je uputio anđeo, nosi poruku da i čovjek nakon istinskog susreta s Bogom, jednostavno ‘drukčije živi’ iste životne stvarnosti. Za pretpostaviti je i za vjerovati da i među današnjim kršćanima – i među nama ovdje sabranima – ima takvih ljudi koji svoj ‘isti život’ žive ‘drukčije’ jer su se susreli s Bogom i jer taj život s Bogom žive. Ne bi ga mogli nigdje pokazati, ali njihov život – ali naš život – može i mora pokazivati da ‘s Bogom živimo’. Nismo zbog toga oslobođeni problema, ali jesmo oslobođeni besmisla. I zato uopće nismo zavidni onima koji se s Bogom nisu našli, pa stalno jure za srećom koja im neprestano izmiče. Nas u našem životu nosi Božje nadahnuće i jakost, i potpora naših bližnjih, da ‘teret života’ smisleno nosimo – znajući da nijedno dobro djelo nije izgubljeno premda nam nije plaćeno, a možda nije od ljudi niti zamijećeno.
Ne možemo ne zamijetiti okrutnost i bezobzirnost kralja Heroda koji na svaki način želi sačuvati svoju vlast: zato mu i ubojstvo velikog broja djece ne predstavlja problem. Tako i današnjem ministru školstva nije problem reći da ‘hrvatski biskupi lažu‘ zato što se ne slažu s jednim dijelom zdravstvenog odgoja koji se uvodi u škole. A oni u ime svih kršćana kažu da ministar želi promijeniti ‘istinu o čovjeku‘, istinu koja proizlazi iz ljudske naravi i stvorenosti čovjeka po Bogu.
Za kraj: zanimljivo je zamijetiti da mudraci konačno nisu pronašli Isusa po zvijezdi koja ih je pokrenula nego jer su povjerovali Božjoj riječi, koju su im prenijeli ‘jeruzalemski pismoznanci’. Zvijezda ih je pokrenula u traganju, ali ih je Božja riječ dovela do cilja. Božja riječ stavlja nas na put koji vodi svakog čovjeka prema cilju životnog putovanja. Mudraci se također ne vraćaju kući ‘vođeni zvijezdom‘ nego nutarnjim svjetlom koje im je zasjalo po susretu s Kristom. Dakle, kad se životom doživi, kuša, Božja prisutnost, onda se nedvojbeno događa promjena životnog smjera. Mi se svake nedjelje susrećemo s ‘Božjom riječi‘ … neka nas dovede do Isusa u vječnosti.
