Bog se služi ljudima posrednicima, budimo i mi jedni od njih

2. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2017)

 Eto, još nam se lako sjetiti kako je Isus prošle nedjelje svojim krštenjem započeo svoju spasiteljsku službu među ljudima. Sam Bog ga je u toj službi preporučio ljudima. Danas u evanđelju susrećemo Isusa u ‘punom poslu‘, i to vrlo odgovornom poslu: već si poziva svoje prve suradnike koje će obučiti za službu koju će oni nastaviti poslije njegova uzašašća. Zanimljivo je čuti kako je te svoje prve učenike Isus pozvao gotovo slučajno. Prva dvojica su ga počela pratiti jer im je njihov dotadašnji učitelj – Ivan Krstitelj – rekao da kraj njih prolazi ‘Jaganjac Božji’. Samo te dvije riječi bile su im dovoljne da krenu za Isusom. Očito su oni prije toga puno puta slušali od Ivana o skorom dolasku ‘Jaganjca Božjeg’ pa su sada brzo povezali te dvije stvarnosti: Jaganjac Božji o kojem su slušali je taj koji sada kraj njih prolazi. I odmah su krenuli za njim. Po svemu sudeći je taj njihov hod za Isusom bio poprilično uočljiv tako da ih je i Isus pitao: „Što tražite?“ I dalje je sve išlo ‘kao podmazano’: pitali su ga gdje stanuje i on im je odgovorio neka dođu vidjeti.

Iz evanđelja nismo doznali za Isusovu adresu, nismo doznali niti ništa pobliže o čemu su s Isusom razgovarali, ali smo doznali da je očito to bilo nešto veoma važno u njihovu životu. Kako to znamo? Pa zato jer su zapamtili uru kad se to zbilo. Ne samo da su zapamtili taj dan, nego su zapamtili i točnu uru kad se to zbilo. I mi svi u našim životima pamtimo važne datume, pamtimo valjda i više njih, ali točnu uru pamtimo samo od nekih doista posebnih, izuzetnih događaja u našem životu.

Da je to bilo nešto posebno važno u njihovu životu vidi se i po tome što su tu važnost odmah htjeli podijeliti s nekim važnim – jedan od njih: sa svojim bratom. Mi sada već znamo da je taj ‘treći učenik‘ postao i ‘prvi učenik‘, predvodnik svih drugih učenika. Da, to je bio Šimun kojemu je Isus promijenio ime u Petar. Već je sama ta promjena imena naznačila da od tog časa za njega počinje nešto novo, jedna velika promjena. Posve sigurno Šimun nije tada mogao niti naslutiti zašto mu Isus daje novo ime, koju mu je službu namijenio. Mi sada znamo što se dalje zbivalo.

A u 1. misnom čitanju iz Prve knjige o proroku Samuelu smo čuli kako je također jednom čovjeku, zapravo još dječaku, Bog namijenio službu koju ovaj nikako nije mogao ni naslutiti. Zapravo je u početku bio vrlo zbunjen: odazivao se onome tko ga nije zvao. Zvao ga je sam Bog, a on se odazivao svećeniku Eliju. I taj je dječarac posve ispunio službu u koju ga je Bog postavio. U Bibliji Staroga zavjeta je to dobro poznati prorok Samuel.

Ovi događaji o kojima smo slušali i razmišljali, govore o ‘Božjem pozivu‘ ljudima. Da bi dobro razumjeli taj poziv, ti su ljudi trebali ‘posrednika‘. Dječaku Samuelu posrednik je bio svećenik Eli. On ga je uputio što da odgovori na ponovljeni poziv. A prvoj dvojici Isusovih učenika posrednik je bio Ivan Krstitelj, dotadašnji njihov učitelj. On ih je onako indirektno upozorio da upravo sada kraj njih prolazi onaj o kojemu im je očito toliko toga govorio. Shvatila su ova dvojica da im učitelj Ivan to ne govori slučajno već s nakanom da novoga Učitelja slijede.

Vrlo brzo je i jedan od Isusa pozvanih, Andrija, pozvao i brata Šimuna. Iz svih ovih događanja možemo iščitati poruku da su mnogim ljudima, kako nekad tako i danas, često potrebni posrednici, ljudi koji će pomoći da pozvanici jednostavno prepoznaju u koju službu ih Bog poziva. Naravno, prvi posrednici su roditelji, pa djedovi i bake, uža i daljnja rodbina, a onda i mnogi nositelji raznih službi u društvu i zajednici.

Valjda su dva najjednostavnija Božja poziva za neku čovjekovu službu: jedan poziv se može prepoznati po sposobnostima kojima ih je Bog obdario i drugi poziv se može prepoznati po okolnostima života u koje ih je Bog stavio. Odmah nam je otprve jasno da to baš i nisu onako konkretni pozivi kakve mi ljudi jedni drugima upućujemo: što, kako i gdje treba nešto činiti. Ali Bog nam nudi i mnogobrojne prilike iz kojih možemo iščitati: čime smo obdareni i za što smo namijenjeni. Dakako, i mi sami si moramo dati prilike, moramo se pobrinuti za okolnosti u kojima to možemo čuti. Ako smo od jutra do mraka, svetkom i petkom, samo u poslu, zabrinuti tjeskobno hoćemo li uspjeti u svemu što smo naumili, onda ćemo samima sebi dati malo prilike da čujemo Božje pozive. Mnogi ljudi našega vremena osobito su si upropastili nedjelju kao ‘dan duhovnih vrednota‘ pa su je pretvorili u ‘rezervni dan‘ za dovršenje poslova ili pak u ‘prazni dan‘ za trošenje vremena. Zanimljivo je zamijetiti da mi vjernici svoje posebne dane zovemo ‘blagdanima‘, a države svoje posebne dane zovu ‘praznicima‘. Blagi dan – ili – prazni dan.

Dakako, kad se nakon primanja sakramenta krizme sve ‘duhovno odrine na stranu‘, i to dosta često uz olakšavajući uzdah roditelja, odmah se ne pozna taj manjak duhovnoga. Niti se na vrtu ili polju prva dva-tri tjedna bez kiše ne pozna suša, ali se nakon više tjedana bez kiše ta suša jako osjeti. I u ljudima može zavladati ‘duhovna suša‘ koja polako čovjeka oneraspoložuje pa mu treba sve više i više velikih i bučnih događanja da bi bio barem donekle zadovoljan. A i na to se brzo navikne, pa opet mu nešto fali. Sve ima, ili skoro sve, a stalno mu nešto fali. Ne može se suša zalijevati pijeskom niti duša materijalnim stvarima.

Zato si nađimo, a onda i posluhnimo, dobre posrednike u životu koji će nam pomagati – iz dana u dan, iz godine u godinu – čuti, ne samo ušima nego i srcem, svojom nutrinom: kakvim smo sposobnostima od Boga obdareni; zatim u kakve smo životne okolnosti pozvani – kako bismo onda postigli i onu glavnu svrhu svoga postojanja: vječni život – vječnost s Bogom.