Bog traži tako malo, a nudi tako puno

30. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

S vremena na vrijeme u našem društvu se podigne velika raspra o pojedinim zakonima od kojih neki dobiju i simbolična imena prema ljudima ili poduzećima za koje se ti novoizglasani zakoni donose. Naša država je i inače poznata po tome da Sabor često donosi nove zakone za rješavanje nekog problema, premda nerijetko ni stari zakoni nisu bili loši, ali se nisu primjenjivali. Zato se često čuje žalopojka pravnika kako se je teško snalaziti u toj ‘šumi zakona‘, osobito kad neki od njih jednostavno proturječe jedni drugima. Očito nije ljudima lako zakonima urediti međusobne odnose i ponašanja.

Bog je preko Mojsija ljudima, tim svojim ‘najstvorenjima‘, najdražim i najvrednijim stvorovima, dao Deset zapovijedi. Dao ih je kao temeljne smjernice istinskog života. Budu li živjeli po tim zapovijedima, ljudi će ostvarivati svoje dostojanstvo: svoje božansko porijeklo. I očito je ljudima bilo čudno kako je to moguće s tako malo zapovijedi, s tako malo riječi, urediti sav ljudski život, pa su nastavili proširivati i umnožavati tih deset temeljnih Božjih zapovijedi. Jedno proširenje tih Deset zapovijedi čuli smo i u današnjem 1. misnom čitanju. To su posve konkretne upute kako da se postupa prema bližnjima koji su očito u nekakvoj životnoj stisci, u stvarnoj potrebi da im se pomogne. Tko malo više čita Bibliju zna da toga ima više u knjigama Starog zavjeta. Tako su starozavjetni Židovi, koji su bili uvjereni da su ‘Božji izabrani narod‘, stvorili čak 625 zapovijedi i zabrana: više nego za svaki dan u godini po jednu zapovijed i zabranu. I umjesto da si tako olakšaju život, da im bude jasnije što i kako činiti u životu, brojnost tih zapovijedi im je život posve zakomplicirala. S obzirom na broj zapovijedi i zabrana nije čudno ako mnogi Židovi nisu znali sve u Bibliji napisane zapovijedi. Dakako, bilo je i onih koji su ih sve znali napamet i njih su nazivali ‘zakonoznanci‘. Oni su na to bili jako ponosni.

Jednoga od tih ponosnih zakonoznanaca susrećemo u današnjem evanđelju. Kao uvod u događaj sa zakonoznancem evanđelje napominje da je prije toga Isus ‘ušutkao saduceje‘. Ne znamo o čemu se točno radilo, ali sad nam to nije ni važno. Važan nam je zakonoznanac koji je, siguran u svoje znanje, htio ‘iskušati Isusa‘: da vidi je li i Isus tako dobro upućen u zapovijedi kao on sam. Znalo se da se Isus u brojnim svojim nastupima nije pridržavao svih zapovijedi. Poznati su nam prigovori farizeja što je Isus u subotu izliječio bolesnike, pa što se je doticao gubavaca i družio se s ljudima nekih zanimanja koja su Židovima bila neprihvatljiva. Sad je očito čovjek htio znati koje su zapovijedi tako važne da ih se i Isus drži, a koje zapovijedi Isus smatra manje važnima pa ih se zato i ne drži.

U svom odgovoru zakonoznancu Isus je rekao da su ljudima dovoljne ‘samo dvije zapovijedi‘ da bi mogli imati pravilan odnos prema Bogu i bližnjima. Tako Isus pokazuje da su ljudi posve nepotrebno umnožili Deset Božjih zapovijedi. I tih nevelikih deset Isus svodi na samo dvije. Dakle Isus uopće ne komplicira. Ne možeš mu predbacivati da je nerazumljiv. Da, Isus je lako razumljiv, ali nije lako ostvarivati, nije lako živjeti ono što on traži, makar u samo tim dvjema zapovijedima: ‘ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga‘!

Ljubiti Boga iznad svega znači da ‘imaš vremena‘ za Njega: u jednom danu, u jednom tjednu. Ljubiti Boga iznad svega znači da ti posao ili odmor neće biti važniji od Boga. Ljubiti Boga iznad svega znači biti Bogu zahvalan: za život, za bližnje, za zdravlje, za sposobnosti… a onda dakako biti zahvalan i za uspjehe do kojih si došao po tim sposobnostima. Jednostavno: biti Bogu zahvalan i moliti za nova nadahnuća u daljnjem životu i moliti za snagu da se ta nadahnuća pretvaraju u djela – to znači ‘ljubiti Boga iznad svega‘.

Takav život kršćana neće moći ostati nezamijećen ljudima s kojima kršćani žive. Tako smo čuli apostola Pavla u Poslanici Solunjanima kako hvali vjernike Soluna što svojim životom pokazuju i drugima da su pravi Isusovi svjedoci. Na takvo svjedočenje životom pozvani smo i mi: i ja i ti. Dakako, svatko od nas na svoj način, svatko od nas u svojim životnim prilikama. Isti kršćanski život drukčije žive roditelji, a drukčije redovnici i redovnice; isti kršćanski život drukčije žive liječnici a drukčije svećenici. I tako bi se dala nabrajati razna zanimanja raznih ljudi istog kršćanskog života.

Svodeći sve zapovijedi na samo dvije zapovijedi Isus je završio riječima da ‘o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci‘. Sav Zakon: to su sve knjige u Bibliji koje je napisao Mojsije, a Proroci pak su sve knjige koje su u Bibliji napisali proroci. Drugim riječima: sav Zakon i Proroci zapravo je sve ono što je napisano u knjigama starozavjetne Biblije.

Te dvije zapovijedi doista su dvije zapovijedi. Različite su ali čvrsto povezane jer dolaze iz jednoga izvora: od Boga. I zato se vjerodostojnost naše ljubavi prema Bogu pokazuje i provjerava našom ljubavi prema bližnjemu. A moj bližnji je kao i ja: slab, grešan i nesavršen čovjek. Moj bližnji je potreban ljubavi i praštanja. Zato bližnjega trebamo ljubiti odmah i sada, takvog kakav je i ne čekati da se popravi. Pa i svakoga od nas mnogi naši bližnji vole takve kakvi jesmo i ne čekaju da se popravimo, da budemo bolji. Dakako, u toj ljubavi bez uvjeta Bog je najbolji, bez premca. A po Isusu Bog nas potiče da se za grijehe kajemo i da se trudimo biti bolji. I tako cijeloga života.

Pa to je stvarno lijepo, to je stvarno zanimljivo: živjeti tako s Bogom i bližnjima. S Bogom i bližnjima.