Bog voli radosne ljude
2. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2013)
Danas u evanđelju susrećemo Isusa u jednoj radosnoj stvarnosti ljudskoga života: na svadbi. Tu nisu radosni samo mladenci koji svečano započinju svoj zajednički život, nego su radosni i svi uzvanici: rodbina i prijatelji, koji svojim sudjelovanjem u svadbi daju mladencima podršku na početku njihova zajedničkog života. Zanimljivo je i važno zapaziti da Isus odlazi na svadbu, na radosnu svečanost, na samom početku svoga javnog djelovanja – a toliki si ljudi misle kako je Isus jedan veliki ‘mrgud‘ koji ljudima brani životne radosti. I ne samo da ne brani nego Isus i aktivno, jednim čudom, pomaže ljudima da im radost ne bude pokvarena, a mladenci da ne budu osramoćeni ‘jer su se slabo opskrbili za svoju svadbu‘! Upravo na svadbi je Isus učinio i svoje prvo čudo: vodu je pretvorio u vino, i to u bolje vino negoli su ljudi prije imali. Evanđelje kaže da je to bio ‘znak‘ koji je nedavno izabranim učenicima pomogao da povjeruju u Isusa i da ga počnu slijediti. Brojna stoljeća kršćanske povijesti svjedoče da je doista život ljudi postao ljepši i radosniji ako su u taj svoj život uključili i Boga: osobito ako su uključili Isusova nadahnuća i jakost u življenju svakodnevnih radosti i teškoća. Zbog naše komocije mi bismo često htjeli da Bog rješava naše probleme – još bolje: da nas oslobodi od problema. Ljudsko iskustvo pokazuje da Bog tako ne djeluje. Zašto Bog tako ne djeluje ne znamo, ali si možemo probati domisliti: možda zato jer nas je Bog stvorio ‘na svoju sliku‘, a to znači slobodne i sposobne da se odlučujemo u životnoj svakodnevici, da biramo: hoćemo li ostavljati trag dobra u životu ili pak trag zla. Najčešće nama ljudima ne uspijeva ‘odlučiti se jednom za svagda‘ nego svoje odluke možemo i mijenjati: i na bolje i na lošije. Osobna molitva, po kojoj postajemo svjesni Božje prisutnosti u našem životu, sakramenti i – napose – nedjeljna sv. misa su izvrsna pomoć da održavamo što bolju ‘duhovnu kondiciju‘ za činjenje dobra. Također nam ta ‘duhovna kondicija’ pomaže i u kajanju za promašaje i grijehe koji nam se događaju u svakodnevici. Brojni sveci su dobar primjer kako je u raznim okolnostima života i s različitim ljudskim sposobnostima moguće ostvariti takav život na zemlji da to bude put prema životu vječnosti. Isusova majka Marija je u tome svakako izvrstan primjer prihvaćanja Božjih planova u svoj život.
Tako smo i malo prije čuli kako je veliku ulogu u jednoj konkretnoj pomoći ljudima odigrala Isusova majka Marija koja je svojom intervencijom nekako jednostavno rečeno ‘pogurala‘ Isusa da učini čudo, premda još ‘nije došao njegov čas‘ kako je to i sam Isus rekao. U tom Marijinom ‘guranju‘ naših problema pred Boga da ih riješi, možemo prepoznati Marijinu ‘popularnost‘ kod mnogih kršćana koji hrle svake godine u mnoga Marijina svetišta: moleći za njezinu zaštitu i pomoć. U tom Marijinom zauzimanju za ljude vidi se i njezina velika vjera da će Isus stvarno pomoći: zato je rekla poslužiteljima na svadbi da ‘učine sve što im Isus bude rekao‘. Dakle, Marija nije znala ‘kako‘ će to Isus pomoći, ali je znala: da će pomoći!
Promotrimo sada još jednu skupinu ljudi na ovoj svadbi: poslužitelje. Oni su bili direktni svjedoci čuda: nosili su vodu u posude iz kojih su onda zagrabili i odnijeli ravnatelju stola na kušanje…, da bi tamo saznali kako ravnatelj stola sada iz tih posuda ‘pije vino‘, i to bolje vino negoli je bilo ono kojega je ponestalo. Za Isusove učenike je to pretvaranje vode u vino bilo znak da pođu za njim… za ove poslužitelje to je bilo samo ‘jedno čudo’ koje nije imalo nikakva utjecaja na njih.
Primjer ovih svatovskih poslužitelja nam pokazuje da se Bog može poslužiti, može djelovati i po onim ljudima kojima nije previše stalo do Boga i vjere. Ali onda nama koji vjerujemo u Boga, i u svom životu s Bogom računamo, nije na čast, i nije na ponos ako su ti ‘nevjernici’ bolji od nas. Jedino preko onih ljudi koji Bogu zatvore svoje srce Bog ne može djelovati… jednostavno zato: jer Bog poštuje našu ljudsku slobodu, naš osobni izbor! Pa i onda kad je to nama na štetu.
Mi kršćani doista ne vjerujemo u Boga koji je nekada činio čudesa, ne vjerujemo u Boga koji je nekada u Isusu Kristu hodao ovom zemljom i ostavljao ‘trag dobrote‘. Mi vjerujemo u Boga koji je ovdje i sada prisutan, koji je ovdje i sada djelatan: rjeđe po nekim čudesnim događanjima, češće, mnogo češće, po djelovanju, po životu njegovih sadašnjih učenika – nas kršćana. Tu smo pak posve sigurno i mi u situaciji da nas naša vjera potiče i poziva na nešto što do kraja ne razumijemo, kao što to nisu znali ni svatovski poslužitelji. „Čemu donositi vodu, kad nam fali i treba vino?!“ A onda je ta voda postala najbolje vino! Marija je vjerovala u Isusovu pomoć. Nije znala što će Isus učiniti, ali je znala da neće ljude iznevjeriti. Eto i nama ‘recepta‘ za život, za naš rad, za naš život oslonjen na Boga.
A apostol Pavao nam u današnjoj poslanici piše poruku kako ništa ne smeta što smo kao ljudi različiti: ne samo po starosti, ne samo po visini i debljini… različiti smo i po svojim sposobnostima – ali sve one mogu biti upotrijebljene na dobro: naše i onih koji su s nama. To se događa onda ako se damo voditi Duhom Božjim. Isusov odlazak na svadbu pokazuje kako je Bogu drago kad su ljudi zadovoljni i sretni.
