Bog želi ljude radnike, a ne lijenčine

33. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2011i A-2023)

I ove predzadnje nedjelje crkvene liturgijske godine pozvani smo, putem biblijskih čitanja, razmišljati na konačni plod i smisao našega života na zemlji, koji – istina – svakoga dana ide korak bliže svome zemaljskom kraju, ali ne ide i kraju naše ljudsko postojanje. Poruku današnje nedjelje mogli bismo izreći i samo jednom rečenicom: Bog traži radnike, a ne lijenčine!

Nas i naše suvremenike razne reklame često pozivaju u što trebamo potrošiti svoje sposobnosti, svoje vrijeme i svoje novce, a sve zato da bismo bili ‘uspješni ljudi ovoga vremena’. Kršćanska vjera ide korak dalje: pa nas poziva i potiče kako da proživimo zemaljski život da bismo postigli sretan vječni život! A razlog je vrlo jednostavan: zemaljski život kratko i prekratko traje – pa čak i onim ljudima koji su prešli stotu, a takvih je uistinu malo – a da bi čovjek sve svoje snage i sposobnosti potrošio samo na taj ‘užasno kratak zemaljski život’.

Tako smo najprije čuli Bogom nadahnuto razmišljanje starozavjetnog pisca Knjige Mudrih izreka u kojem on navodi ‘pohvalu vrsnoj ženi’ s konkretnim primjerima njezinog posla koji svjedoče o mudrosti življenja. U opisu ‘vrsne žene’ probija se njezina sposobnost da svoj svakodnevni život na zemlji živi u svjetlu i nadahnuću Božje mudrosti. Ta ‘vrsna žena’ je istinski oslonac i svome mužu i cijeloj obitelji kojoj služi svojim radom. Valjda ne treba posebno istaknuti da se i od ostalih članova obitelji traži njihov doprinos kako bi se živio doista skladan obiteljski život. Pomalo je začuđujuće da u tom starozavjetnom sustavu vrednota, gdje su žene bile gotovo posve istisnute iz javnog života, piše nešto tako pohvalnoga o jednoj ženi – što je valjda još jedan dokaz više da je taj pisac pisao po Božjem nadahnuću – jer po svojoj ljudskoj pameti on se ne bi toga sjetio.

A što tek reći o veličanstvenoj Isusovoj prispodobi o talentima u kojoj govori o Božjem vrednovanju različitih ljudskih sposobnosti i okolnosti življenja. Prvo treba zapaziti kako Bog ljude daruje sposobnostima i da Bog očekuje od ljudi da odgovore svojim zalaganjem! U životu se, naime, često među ljudima rodi zavist jednih prema drugima – i to zbog njihovih različitih darova, umijeća i postignuća. Ponekad se rađa i duboko ogorčenje zbog svijesti da smo mi u nečemu uskraćeni u odnosu na neke druge ljude, da nam netko nešto duguje pa su nam uvijek drugi krivi zbog vlastitih neuspjeha.

Mnogi ljudi teško prihvaćaju same sebe u svojim mogućnostima, talentima i usmjerenjima. I onda se iz tog neutemeljenog osjećaja uskraćenosti rađa razočaranje i čovjek je blokiran u spoznaji vlastitih sposobnosti i rastu prema punini na koju ga Bog poziva. Mnogi ljudi se više zamaraju uspjehom drugih negoli da preispitaju svoj vlastiti nerad i odgovornost za svoj život. Pa i samoga Boga se često krivi za neuspjeh i nevolju u životu. Lako nam se sjetiti koje riječi ljudi često govore kad se dogodi neka nevolja: ‘Je, prek Božje volje ne moći’. Mnogo rjeđe si ljudi misle da je ‘Božja volja’ i kad im ‘dobro ide’… pa da onda budu Bogu zahvalni. Današnja Isusova prispodoba pokazuje kako je odlučujuće značenje svačijega života ono konačno. Pred vratima Očeva doma na nebesima, kaže nam Isus ovom prispodobom, bit će odlučujuće jesmo li kroz ovozemaljske odluke i postupke sazrijevali u ljubavi za Boga i ljude. Jesmo li darove koje smo od Boga primili umnažali tako da smo ih dijelili s drugima? Tu se uopće ne misli na novac! Stoga je svatko od ljudi pozvan istinski se založiti oko drugih ljudi korištenjem svojih sposobnosti – svejedno jesmo li dobili pet, tri ili samo jednu – za zajedničko dobro ljudi s kojima nas životna svakodnevica veže. Moramo se jednako tako truditi pomoći našim bližnjima da i oni u sebi prepoznaju, razviju i upotrebljavaju sposobnosti koje pak su oni dobili.

Osluškivanje Božjeg nadahnuća je u tome velika pomoć, a svaka nedjeljna sv. misa – ako je barem donekle svjesno doživljena – je jedna vrlo dobra prilika za to nadahnuće. Ako pak netko još i kod kuće, izvan nedjeljne sv. mise, moli i čita Sveto pismo, pa onda on ima još više prilika i načina da čuje Božje nadahnuće i nastoji se prema tom nadahnuću ravnati i živjeti. U današnjem evanđelju Isus nas posve konkretno poziva na propitivanje našeg ponašanja prema životu: živimo li u skladu sa sposobnostima kojima nas je Bog obdario? I tu nema izlike. Čuli smo da je onaj koji se izvlačio bio proglašen ‘zlim i lijenim’, njegovo opravdanje nije prihvaćeno i kazna je bila stroga i teška.

Isus u svojoj prispodobi jasno naglašava da nemaju svi ljudi iste sposobnosti, niti ih moraju imati, ali svi ljudi sa svojim sposobnostima koje imaju moraju zauzeto živjeti i upotrijebiti ih! Naglasak današnje prispodobe nije u tomu da Bog pravi razlike među ljudima, već da ljudi trebaju prepoznavati svoje različite sposobnosti… kao darovane uvjete za plodonosan život. Iz Božjeg pogleda i Božje brige nije nitko isključen. Štoviše, Božji pogled i Božja briga uključuje svakoga čovjeka u njegovoj posebnosti u odnosu na sve druge ljude.

Svakoga od nas: i mene i tebe, i nju i njega, Bog je obdario raznim sposobnostima i svatko od nas je obvezan te svoje sposobnosti otkriti, upoznati, razvijati i upotrebljavati. Jer, Bog traži radnike, a ne lijenčine.