Bogu je stalo do ljudi i zato ih hoće za suradnike

7. USKRSNA NEDJELJA

(C-2022)

Prošloga četvrtka, na blagdan Isusova uzašašća na nebo, slušali smo Isusovo obećanje slanja Duha Svetoga Branitelja koji će pomagati njegovim učenicima – nama kršćanima – da mu budemo svjedoci među našim suvremenicima. Taj Duh Sveti Branitelj pomaže nam da i kroz nevolje i teškoće života stignemo u vječnu radost neba. Malo prije smo čuli kako jedan Isusov svjedok istinski trpi sve do žrtve života. Dojmljivo je bilo čuti kako taj Isusov svjedok – sv. Stjepan – moli za svoje mučitelje i ubojice, moli da im Bog oprosti. Onako čisto ljudski vjerojatno bi molio osvetu za zlo koje mu čine. Mogao je to sv. Stjepan činiti iz čvrste vjere da umiranje za Isusa nije gubljenje života već je to ulaganje svoga života za vječni život. Sv. Stjepan je bio uvjeren da po smrti dolazi do uskrslog Isusa kojeg je vidio zdesna Boga Oca, kako je to i rekao svojim slušateljima, koji su se uskoro pretvorili u mučitelje i ubojice. Tako vidimo da prava kršćanska vjera oplemenjuje ljudsku narav do te mjere da na konkretno zlo može odgovarati konkretnim dobrom. Tako vjera čini čovjeka sličnim Bogu, Božjoj veličini i ljubavi – koja nam je najvidljivije i najjasnije pokazana u životu Isusa Krista.

Tako jaka vjera sv. Stjepana sigurno je bila potpomognuta Isusovom molitvom za sve svoje učenike, kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Pozornom uhu nije promaklo kako je Isus posve jasan da ne moli samo za onu svoju dvanaestoricu učenika nego i za sve one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega. To pak onda znači da smo i mi uključeni u tu Isusovu molitvu. Isus dakle i za nas moli. Zato je dobro, vrijedno i pohvalno, da i mi molimo zajedno s Isusom. Molitva je zapravo jedan od načina komuniciranja s Bogom. Molitva nije i ne smije postati jedno obično ili možda i svečano ‘moljakanje’ Boga da ispuni naše planove i želje. Molitva je stvaranje veze s Bogom i daje nam osjećaj sigurnosti da u životu nismo sami niti samo s našim bližnjima. Netko mnogo veći, netko mnogo moćniji je uključen u naš život. No ta Božja uključenost u naš život vjerojatno nije uvijek po našim željama i planovima. Dobro je i ovom prilikom se podsjetiti kako je Isus ljude naučio jednu molitvu, samo jednu ali vrijednu – Oče naš. U toj se molitvi podsjećamo da je Bog za nas otac, dobri otac, koji nam se nudi za pratioca na prolaznom životnom putu kako bismo sigurnije i radosnije stigli u vječni život.

Pri kraju te molitve smo čuli kako se Isus ne zavarava mišlju da će ga svi ljudi shvatiti i prihvatiti. Oni koji Isusa shvate i prihvate, po vjeri znaju da je Bog dobri Otac koji nas je obdario raznim sposobnostima koje su dovoljne da nas u konkretnim prilikama života mogu i trebaju dovesti do neba, kamo je pred nama kao prvi čovjek Isus već otišao. Već spomenuti sv. Stjepan, mučenik za Krista, vidljivi je pokazatelj da ta vjernost Kristu može čovjeka puno ‘koštati’ dovesti ga u velike neprilike, pa i do same mučeničke smrti. Možda si mislimo da je to bilo davno i da nema neke jače povezanosti s našim vremenom. No, nije baš tako jer od vremena Isusa Krista, dok je zemljom hodio, pa sve do naših dana ne prestaju neprijateljstva i progoni kršćana. Pa i u tzv. civiliziranom svijetu nerijetko se ismijavaju kršćanske vrednote kao zastarjele i posve neprikladne za moderno društvo. Tako nas brojni mediji već tjednima uvjeravaju kako je pobačaj stvarna pomoć nerođenom djetetu da se ne muči zbog očekivane bolesti. Kakva je to pomoć: pomažem ti tako da te ubijem. A još je po Mojsiju stigla do ljudi Božja poruka ‘ne ubij’ koju znamo kao 5. Božju zapovijed.

Ova Isusova molitva jasno pokazuje da Bog nije odustao od nas ljudi pa onda niti mi ljudi ne smijemo odustati jedni od drugih. Nikoga od nas nije Bog bez razloga stvorio baš u ovom vremenu i na ovim prostorima. Bog ima pouzdanje u nas: da ćemo svoje sposobnosti koje imamo u našim okolnostima na odgovarajući način upotrijebiti. Zato bi po nama naš mali svijet trebao biti bolji negoli bi to bio da nas tu nema. Bog treba ljude kako bi naša budućnost postala ljudskija, bolja od prošlosti. Isus moli da čovjek u drugome prepozna čovjeka. Ovo naše u mnogočemu rastrgano vrijeme postaje nam prilika da ga učinimo manje rastrganim, više sretnim. Svako je vrijeme prikladno za donijeti nadu, učvrstiti vjeru i usavršiti ljubav – kako to i molimo na prva tri zrna na početku molitve krunice. Vjerojatno svatko od nas može učiniti malo, nešto malo – pa, učinimo to malo. To malo svojega. I puno maloga jednom će postati veliko i u tom velikom bit će i naša sitnica dobra. Trebamo se na to odvažiti – i ja i ti – jer Isus i za nas moli – i za tebe i za mene.