Bogu ne dodija zvati nas k sebi
3. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Prošle nedjelje, valjda se još sjećamo, Isusu su se pridružila dvojica dotadašnjih učenika Ivana Krstitelja. Bili su to prvi Isusovi učenici nakon što je Isus na krštenju u Jordanu proglašen ljubljenim Božjim Sinom. Po našem ljudskom poimanju taj susret se zbio sasvim slučajno, ali sigurno po Božjem planu. Sjetimo se zakratko: Ivan je stajao s dvojicom svojih učenika kad je kraj njih prošao Isus. Ivan im je rekao da je taj koji prolazi Mesija, onaj Mesija o kojemu im je on često govorio. I to je bilo dovoljno da oni ostave Ivana, svog dotadašnjeg učitelja i pođu za Isusom. Oni tada još nisu znali da će im Isus biti novi učitelj. Nisu znali kakve će divne riječi čuti i kakva će nevjerojatna čudesa vidjeti. A uskoro će ih Isus poučavat i riječima i djelima, napose čudesima. Jedan od te dvojice, Andrija, zatim je doveo k Isusu i svoga brata Šimuna kojega je Isus odmah pri prvom susretu prozvao Petrom. Tako je evanđelist Ivan zapisao Isusov poziv prve četvorice njegovih učenika.
Drugi evanđelist, Marko, u današnjem evanđelju dobrano drukčije opisuje Isusov poziv te iste četvorice Isusovih učenika. Evanđelist Marko najprije piše o pozivu prvoj dvojici učenika, braći Andriji i Šimunu. Evanđelje govori da su ta dvojica braće radila svoj uobičajeni posao: lovili su ribe. I u tom poslu Isus ih je pozvao da pođu za njim uz napomenu da će ih učiniti ‘ribarima ljudi‘. Posve sigurno ova dvojica nisu razumjela kime će ih to Isus učiniti, no s puno povjerenja i odlučnosti odmah su ostavili svoj dotadašnji posao i pošli su za Isusom. I na istoj obali, samo malo dalje, sada u pratnji ove dvojice Isus nailazi na drugu dvojicu braće: Jakova i Ivana. I oni su u svom uobičajenom poslu: krpaju mreže. Očito su bile razderane od prijašnjeg ribolova pa da budu spremne za slijedeći ribolov. I tu nas može začuditi spremnost ove dvojice da napuste i svog oca i svoj posao… i da pođu za Isusom. Očito je bilo nešto posebnoga u tom Isusovom pozivanju kad su sva četvorica tako brzo odlučila poći za Isusom. Eto, baš to je zajedničko i ujedno najbitnije u pozivu tih učenika: spremno su se odazvali. Nisu se izmotavali, nisu odugovlačili, nego su odmah s Isusom krenuli.
Da, važno je u životu krenuti. Tako smo čuli i u 1. misnom čitanju kako je prorok Jona krenuo u Ninivu ‘grad božanski velik, tri dana hoda‘. Važno je zapaziti kako im nije došao objaviti napredak grada nego im je došao reći ‘skoru propast‘. Prije ovog odlomka kojega smo mi čitali i čuli, u Bibliji piše da je Jona htio pobjeći od te službe na koju ga je Bog slao. Pa malo kome je do toga da donosi tužne i ružne vijesti. I tko možda nastavi kod kuće čitati ovaj dio Biblije, zamijetit će kako se Jona stvarno nadao da će Bog uništiti grad Ninivu – zbog velike grešnosti njezinih stanovnika. Očito se Jona bojao što će mu učiniti ti zli i pokvareni stanovnici Ninive kad čuju o čemu on priča.
No, onda se dogodilo čudo među ljudima Ninive. Ne samo da nisu nikakvo zlo nanijeli proroku Joni nego su ga posve ozbiljno shvatili. Čuli smo: povjerovali su riječima Jone jer su u njima prepoznali ozbiljnu Božju poruku i – i obratili su se. Znak obraćenja bila je ozbiljna pokora koju su činili svi – ‘od najvećega do najmanjega‘. Tako je Jona svjedočio čudu promjene ljudi, promjene na bolje – koje mi kršćani jednostavno nazivamo ‘obraćenje‘. Ovaj događaj nam pokazuje da Bog ljude ‘ne otpisuje po kratkom postupku‘. Bog ne odbacuje niti najgore, najzločestije ljude. Bog ih ne odbacuje nego poziva na promjenu, na obraćenje.
Tu valja dobro čuti poruku ovog događaja iz Ninive: Bog nije po proroku Joni rekao Ninivljanima: ‘vi ste takvi, zli i grešni… ali ja sam dobar pa možete takvi i dalje ostati‘. Ne, Ninivljani su čuli da su zli i grešni, ali da takvi ne smiju ostati. Trebaju se promijeniti, popraviti se i… i zato što je Bog dobar sve će im biti oprošteno. Malo je vjerojatno da su poslije tog događaja svi Ninivljani postali ‘sveci‘, sigurno su mnogi od njih i poslije toga griješili – ali im je po Božjoj dobroti opet bilo oprošteno kad su se kajali i nastojali se promijeniti na bolje. Zato je za svako ljudsko društvo važno da ima svoga ‘Jonu’: da ima hrabrog čovjeka koji će pozivati na obraćenje, makar se to mnogim i mnogim ljudskim ušima ne sviđalo. Kao što je zalutalom putniku potreban putokaz i vodič, tako je grešnim ljudima potreban netko tko će kazati: „Obratite se!“ Onaj tko je svjestan svoje grešnosti traži Božju pomoć i Bog mu pomaže. Iz te svijesti o grešnosti onda čovjek mijenja i svoje ponašanje. Neću se promijeniti zato da mi se Bog smiluje, nego se mijenjam zato jer sam svjestan Božje milosti, ljubavi i dobrote.
I završimo svoje današnje razmišljanje o Božjoj poruci onim što piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima. Poruka je prenesena uz nekoliko konkretnih primjera, a sve se može izreći jednom rečenicom: život je kratak pa ga živite tako da budete dostojni vječnog života u nebu. Naime, mi kršćani ne napuštamo trenutni svijet, radosti i teškoće koje imamo, nego nastojimo živjeti tako da svijet po nama postaje bolji: da su radosti veće i da su teškoće manje. Prilika za to sigurno nam nikad neće uzmanjkati – već danas, pa sutra, i cijeli ovaj tjedan koji je pred nama. I onda? I onda opet tako.
