Božja blagost daje nam nove šanse
3. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(A-2013)
Znanost i tehnika mnogo su napredovale u ljudskoj povijesti. Ljudi koji su nekada putovali danima i tjednima sada iste udaljenosti prevaljuju u minutama i satima; vijesti koje su nekada putovale brzinom konjskog kasa ili brodova jedrenjaka, sada do nas stižu istovremeno kad se zbivaju ili pak s odmakom od nekoliko minuta. Puno manje od znanosti i tehnike promijenili su se odnosi među ljudima: kako nekada tako i sada ljudi ljudima nanose nepravde, iskorišćuju svoje bližnje i tako bi često htjeli mijenjati druge, a slabo ili nikako im ne uspijeva promijeniti sebe.
U odlomku današnjeg evanđelja, te radosne vijesti po Mateju, susrećemo jednoga od najpoznatijih ljudi Staroga zavjeta: Ivana Krstitelja. Sam Isus dao mu je nevjerojatno priznanje rekavši da je Ivan Krstitelj ‘najveći od rođenih od žene‘. I dok takvu pohvalu Isus govori za Ivana, on se nalazi u zatvoru. Zamjerio se kralju Herodu. Dakle, Ivanova ‘veličina’ nikako ne dolazi do izraza. A došao je Ivan u zatvor jer je svoju službu naviještanja skorog dolaska Spasitelja shvatio krajnje ozbiljno: nije se bojao prigovoriti i ‘zašpotati‘ ljude koji su sišli s puta pravog ljudskog života kakvog im je Bog namijenio. Bio je siguran da ni pred kraljem Herodom ne smije ustuknuti, ako on ne čini ono što valja, ako ne živi po Božjem planu s čovjekom. Nemoguće je sada ne sjetiti se što je sve vlast našeg vremena govorila i činila prema onim ljudima koji su se usudili reći joj da ne može i ne smije mijenjati Božji plan s ljudima: da žena i muškarac čine brak. A sve ostalo da je ‘nešto drugo’.
Ivan Krstitelj je u svom djelovanju najavljivao da će Bog sve one ljude koji žive ‘mimo Božjeg plana s čovjekom‘ vrlo strogo kazniti. Pritom je koristio razne slike iz svakodnevnog života da ljudima tu Božju kaznu što zornije prikaže. Tako je govorio da će Bog grešnike spaliti kao što se spaljuje strnište nakon žetve…, pa da je već položena sjekira na stablo koje ne donosi ploda. Jednostavno je Ivan Krstitelj bio uvjeren da Bog mora pokazati svoju božansku moć u svom ravnanju s ljudima: dobre nagraditi a loše nemilosrdno kazniti. I kad mu je Isus došao na krštenje na rijeci Jordanu, i kad je izjavio da je Isus toliko veći od njega da mu on nije dostojan ‘obuće nositi‘, bio je Ivan uvjeren da će Isus uistinu ostvariti njegove najave. Mislio je Ivan najozbiljnije kako će uskoro ljudi po Isusovom djelovanju saznati ‘tko je gazda u svijetu’.
A onda je Ivan u tamnici valjda više puta čuo da se Isus druži s problematičnim ljudima: umjesto da ih strogo kazni. Ivan je čuo da Isus ide u njihove kuće – carinik Zakej – pa da je ženi preljubnici oprostio velike i brojne grijehe, umjesto da je strogo kazni. Isus je oprostio jer je vidio po njezinom ponašanju da se kaje za svoj način života. Očito je ta Isusova miroljubivost prema grešnim ljudima u Ivanu pobudila sumnju da li je Isus uopće ‘Onaj koji ima doći‘ ili treba ‘drugoga čekati‘!?
Isusu je bilo jasno ‘što Ivana muči‘ i zašto je došao u sumnju. Isus blago postupa i sa sumnjivcem Ivanom: ne kori njegovu nevjeru nego mu govori što se ljudima događa tamo gdje On nastupa: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju“. A u 1. misnom čitanju smo čuli najavu proroka Izaije da će se nešto takvoga događati upravo onda kad ‘taj Očekivani‘ dođe među ljude. Isus je znao da će Ivan Krstitelj to dobro razumjeti: da je Isus doista Onaj kojega se iščekuje. Vidimo da je Isus poručio Ivanu tako ‘malo‘, ali je to za Ivana bilo tako ‘puno‘ da više nije mogao ostati u sumnji. I mi smo kao kršćani na proteklom referendumu o braku trebali reći tako malo, samo jedno ‘za‘, da bismo time rekli tako puno: da vjerujemo i prihvaćamo da je to Božja volja i plan s ljudima.
Nastavak evanđelja nam pokazuje da Isus nije imao potrebe nešto više poručiti Ivanu, Isus je znao da je Ivanu do kraja riješio sumnju, nego je onda počeo ljudima predstavljati Ivana. Isus govori okupljenom mnoštvu da Ivan Krstitelj nije ‘labavi čovjek‘ koji se koleba u svojim uvjerenjima kao što se ‘trska na vjetru ljulja‘. I mi se kao vjernici ne smijemo olako povoditi za mišljenjima i uvjerenjima tzv. ‘modernih ljudi‘ – jer nitko nije ‘moderniji od Boga‘; Ivan Krstitelj, kaže Isus, nije spreman odreći se svoga da bi sačuvao udobnost života uz moćnike ovoga svijeta, to su te ‘mekušaste haljine‘ o kojima Isus govori; Ivan Krstitelj zna da mora reći – kao prorok u Božje ime – ono što je Božja poruka. Zbog takvog svog stava i života, kaže Isus, Ivan Krstitelj je ‘najveći od rođenih od žene‘! Zato i danas Crkva kao zajednica Isusovih učenika ne može i ne smije ‘prilagoditi’ svoju poruku željama i shvaćanjima ljudi koji nastoje mijenjati čovjeka prema svojim potrebama. Takve promjene čovjeka bez Boga čovjeku su na štetu! I bliska i daleka prošlost o tome nedvojbeno svjedoče.
Današnja treća adventska nedjelja ujedno je među kršćanima i ‘nedjelja Caritasa‘, tj. nedjelja kad svojim darom želimo pomoći onima koji ‘imaju manje od nas‘. Ta naša pomoć potrebnima omogućit će ‘ljudima u potrebi’ da i oni imaju radosniji Božić.
A radosti Božića pridonosi i dobra sv. ispovijed, koja je pred blagdan Božića moguća u svakoj župi. Nakratko si zamislite nezamislivo: da nas banke dvaput na godinu pozovu u svoju ispostavu s namjerom da nam izbrišu sve kredite… ili da nas vozače policija dvaput na godinu pozove da nam se izbrišu svi negativni bodovi… vrlo vjerojatno bi bili podugački redovi onih koji bi se željeli okoristiti tom pogodnošću. A, eto, baš tako nekako nas Bog poziva dvaput na godinu – za Božić i Uskrs – da u njegovoj ljubavi ‘utopimo sve svoje grijehe‘, male i velike, uz jedan jedini uvjet: da nam je žao što smo ih počinili, drugim riječima da se kajemo za grijehe. To se zbiva u sakramentu ispovijedi ili pomirenja.
Ovdje je dobro nešto reći i u vezi s uobičajenom ‘pokorom’ uz ispovijed. Naime, često se može čuti i pročitati kako se nama vjernicima predbacuje da mi ‘griješimo i onda s nekoliko Očenaša iskupimo svoje grijehe‘. To je neozbiljno shvaćanje sakramenta ispovijedi. Ozbiljno shvaćanje je ovo: Bog nam posve besplatno oprašta grijehe, dovoljno je pokajanje, a pokora bi trebalo biti naše nastojanje da nekim djelima posve ili barem donekle popravimo ono što smo grijesima pokvarili. Dakle je posve promašeno tobože se kajati za nemarnost sudjelovanja u sv. misi, za to izmoliti dva-tri Očenaša i već slijedeće nedjelje opet ne biti na misi… ili kajati se za grubost prema svojim bližnjima i izmoliti dva-tri Očenaša, i još istoga dana biti jednako grub prema bližnjima.
Isus doista rado i besplatno prašta, ima i puno strpljenja za nas da bi nam tako dao nove i nove prilike, dane, mjesece i godine da se poboljšavamo. A blagdan Božića će nam reći da je zato Bog i čovjekom postao da nam pokaže i dokaže koliko smo mu važni. Dan adventske ispovijedi može se nazvati ‘danom pomirenja‘, čak i ‘festivalom praštanja‘.