Božja blagost ljude mijenja

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(A-2019)

Prošle smo nedjelje slušali Ivana Krstitelja, oko kojega se okupljaju mnoštva ljudi, kako na obalama rijeke Jordan žestokim glasom zove ljude na obraćenje: jer će uskoro doći Netko moćan pred kim se nije dobro pojaviti u zločestoći, u grijesima. Ivan je bio strog čovjek. Strog i prema samome sebi i prema drugima. Grmio je protiv nepravde, najavljivao je Božji sud i dolazak Mesije koji će ‘paliti i žariti’ ovim svijetom. Oni koji su ga ozbiljno slušali silazili su k njemu u vodu rijeke Jordan i u znak kajanja za svoje grijehe tražili su od njega krštenje.

Danas smo čuli da je taj glasni Ivan Krstitelj u tamnici, i nema ništa od njegova silnog i prijetećeg govora. Dok je bio u tamnici do njega su dopirale priče o novom čovjeku – koji se zove tada uobičajenim imenom Isus – oko kojega se okupljaju još veća mnoštva ljudi negoli su se okupljala oko njega. Posve sigurno je Ivan vjerovao da je taj Isus upravo čovjek kojega je on najavljivao kao velikog: toliko moćnog da mu on  nije dostojan nositi cipele – kako je to Ivan Krstitelj i izjavio  prošle nedjelje. Ivan je očekivao da će Isus biti još žešći i oštriji – i to ne samo na riječima nego i po djelima. Ali nešto ga je jako zbunjivalo u djelovanju  toga Isusa: Ivan ništa ne čuje o silovitom djelovanju, ne čuje ništa o uništavanju zlih ljudi… baš obrnuto: sluša kako taj silni čovjek djeluje neobično blago – druži se s grešnim problematičnim ljudima i mnoge bolesnike ozdravlja.

Zato je Ivan Krstitelj poslao neke svoje učenike da upitaju toga Isusa, koji tako neobično djeluje: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Ivan bi valjda najradije pitao Isusa zna li uopće on u kakvo je društvo došao… zna li on uopće s kim to ima posla, kad tako blago djeluje i s takvim se ljudima druži?! Protivno Ivanovu očekivanju, kao i nadama mnogih drugih Židova onoga vremena, Isus se ne pojavljuje kao Mesija ratnik i politički vođa, nego kao Mesija poslanik, kao navjestitelj Božje ljubavi i milosrđa prema ljudima. Dolazi slijepima da progledaju, hromima da prohodaju, gubavima da se očiste, gluhima da čuju, mrtvima da ustaju. Tako se u Isusu doista ostvaruju najave davnih proroka, osobito proroka Izaije – kako smo to čuli u današnjem 1. misnom čitanju. Isus nije revolucionar koji silom nameće svoja pravila življenja svim ljudima. Isus ne proganja ljude koji ga ne prihvaćaju, niti one koji mu se protive. S Isusom se svijet mijenja jer se ljudi mijenjaju: iznutra, u sebi. S Isusom započinju drukčiji odnosi među ljudima. Umjesto nasilja i okrutnosti započinje svijet brige, skrbi, pažnje i milosrđa među ljudima. Po Isusu svijet i ljudi se ne mijenjaju odozgo i samo izvana nego duboko u sebi, iznutra – polako ali sigurno. Po uskrsnuću to biva i pobjedonosno.

I mi bi mogli poput Ivana Krstitelja pitati Isusa: Ako si ti došao od svemogućega Boga kao Spasitelj ljudi, zašto se tako malo mijenja u svijetu ljudi? Zašto moćnici još uvijek ostaju na pozicijama moći? Zašto ne nestanu laž i prijevara i zašto još uvijek ima ljudi koji umiru od gladi? Zašto se vode ratovi i teroristički napadi? Ne mislimo li si i mi često poput Ivana: da bi Bog već jednom trebao pokazati svoju moć i učiniti pravdu na ovome svijetu?

Ivanovi učenici, slikovito rečeno, legitimiraju Isusa: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ Važno je zapaziti da Isus ne odgovara nekom teorijom, nekim samo lijepim riječima, nego stvarnostima, činjenicama koje se po njemu događaju: ‘Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje‘. Današnji čovjek često postavlja samo teoretska pitanja: Gdje je Bog? Zašto ne mijenja svijet i ljude? A Bog poziva nas ljude da mi i sebe i svijet mijenjamo na bolje.

Čuli smo danas kako je prorok Izaija u Starom zavjetu najavljivao način djelovanja Spasitelja koji od Boga dolazi, a u Novom zavjetu apostol Jakov svojom poslanicom poziva Isusove učenike – nas kršćane – na strpljivost u ostvarivanju Božjih vrednota u ovome svijetu. Za tu priliku on koristi sliku ratara koji mora strpljivo čekati plodove svoga rada: nakon sijanja sjemenja ne može ubrzati ubiranje plodova.

Tako nas i današnja Nedjelja Caritasa poziva da na svoj način, onako kako možemo, pomognemo: da u svijetu bude više dobra nego zla, više ljubavi nego mržnje, više suradnje nego suprotstavljanja. Mi možemo malo toga mijenjati, ali nas je puno pa to malo ipak može postati veliko.