Božja smo njiva

15. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

Na razne načine sva tri današnja misna čitanja govore o istom: o smislu. Taj smisao se otkriva već u prirodi, piše prorok Izaija jednostavnim primjerom da ‘kiša ne pada uzalud, već natapa zemlju da bi ona dala urod svoj‘, pa je onda posve logično da i ljudski život mora imati smisla. Božje djelovanje u svijetu ljudima pokazuje i nudi smisao. Smisao postojanja! Upravo o tom smislu postojanja čovjeka progovaraju sve poznate religije svijeta. I tu zapravo sve religije nadvisuju znanost: znanost prati i proučava samo ono što se zbiva, a religije traže i nude odgovore o smislu tog zbivanja. Evo jednostavnog primjera: kad vidimo da mimo nas prolaze ljudi ili vozila, lako ih možemo izbrojiti, vidjeti u kom smjeru idu i koliko ih je: to je otprilike ono što proučava znanost, ali nam znanost ne može ništa reći o tome zašto su i kamo krenuli ti ljudi. O smislu putovanja tih ljudi moramo njih same pitati.

Takva je situacija u ovom našem ‘malom svijetu‘, takva je situacija i u ‘velikom svijetu‘ naše kugle zemaljske i cijeloga svemira. Istina je da su se kroz dugu ljudsku povijest dogodila pojedina znanstvena otkrića – osobito u zadnja dva stoljeća – koja su pojedinim ljudima pružila temelj za zaključak da ovaj svijet i ljudi nemaju svoj uzrok u Bogu, pa onda nemaju ni svoj smisao u tom Bogu Stvoritelju! Tu su najpoznatije teorije ‘velikog praska‘ i ‘evolucije života‘. I mnogim je ljudima po tim teorijama ‘laknulo‘ jer ‘ako nema Boga, nema ni odgovornosti‘ u što se je utrošio taj od Boga darovani život. No, ta ista ljudska povijest je također pokazala da ‘kad se Boga makne‘ uvijek trpi i stradava čovjek! Najprije strada tzv. ‘mali čovjek‘ kojega bogatiji i spretniji iskoriste…, ali na kraju zapravo strada i propada i svaki čovjek, pa i onaj najutjecajniji i najbogatiji, jer bez Boga je čovjekovo trajanje jako ograničeno. Istina je da napredak medicine pomalo produljuje ljudski život, ali samo za kratko, slikovito rečeno: samo do ‘prvog zavoja‘.

Podugački odlomak današnjeg evanđelja jasno pokazuje da je Isus posve svjestan da njegovu poruku, poziv i poticaje, neće prihvatiti svi ljudi. U poznatoj nam prispodobi o sijaču i sjemenu slikovito opisuje kako će ta Božja riječ ‘proći’ pred ljudima. Važno je zapaziti da je sjeme isto, dakle ista je Božja riječ upućena ljudima, ali su rezultati poprilično različiti. Zanimljiva je i pomalo zbunjujuća rečenica kojom je Isus završio ovu prispodobu: „Tko ima uši, neka čuje!“

Kad je završio svoju prispodobu ovim riječima, apostoli su ga otvoreno pitali ‘zašto ljudima govori u prispodobama’? Iz ovog pitanja je jasno da ni sami apostoli nisu razumjeli ovu prispodobu, premda su puno toga od njega već čuli, ali su to svoje nerazumijevanje malo ‘prikrili‘ opravdavajući svoje pitanje nerazumijevanjem ‘drugih ljudi‘. Jer je i njima bilo jasno da te Isusove prispodobe nije dovoljno ‘čuti samo ušima‘ nego ih je potrebno ‘razumjeti srcem‘, tj. nutrinom svoje duše.

I onda je Isus praktički još jednom ispričao istu prispodobu uz jasno tumačenje: ‘tko je tko‘. I sad je ‘prava stvar‘ probati ‘pronaći sebe‘ u tom prihvaćanju ‘posijanog sjemena’. Vrlo vjerojatno ćemo dosta brzo znati smjestiti svoje poznanike, rodbinu i prijatelje. Možda ćemo i mnogo toga pravilno prosuditi, ali u tome neće biti nikakve koristi za nas same: za mene i za tebe. Puno će više značiti ako svatko od nas pokuša sebe što točnije prepoznati u određenoj skupini, i onda se truditi – iz dana u dan, iz godine u godinu – da ‘što bolje čujemo‘: svakako najprije ušima a zatim i srcem, tj. svojom nutrinom duše.

Ako smo pažljivo slušali, nismo čuli baš jako obećavajući rezultat sijanja sjemena. Matematički gledano čak su tri četvrtine sjemena propale: pozobano s puta, osušeno na kamenu, zagušeno trnjem… a samo je jedna četvrtina dala urod. Baš je takva neslavna bila i ljudska ‘sudbina‘ Isusa: nije donio očekivano vojno-političko oslobođenje svoje domovine, nije pomogao svim nevoljnima niti je ozdravio sve bolesnike…, a život je završio među razbojnicima na križu. No, Isus je osnovao Crkvu koja će u svijetu porasti do neizbrojivog broja članova, vjernika koji će trajno preobražavati svijet, činiti ga više ljudskim, boljim. Tako se pokazuje da je iz ‘malog sjemena‘: razapetog i uskrslog Isusa, nastala velika zajednica koja donosi plodove.

Ima tu i velika utjeha za nas propovjednike: uspjeh sjetve nije ovisio samo o sijaču i sjemenu, nego mnogo više o mjestu na koje je sjeme palo. Dakle, i ono što Crkva kao zajednica vjernika po svojim službenicima ‘sije Božju riječ‘ ljudima svakoga naraštaja, donijet će toliko ploda koliko ljudi koji to slušaju budu spremni prihvatiti. Naravno uz sve olakotne i otegotne okolnosti: kako onih koji propovijedaju tako i onih koji slušaju. Bog nije škrt u sjetvi, a ljudi ne smiju biti nehajni za Božje stvarnosti.

I za kraj je tako lijepo i utješno još jednom posluhnuti apostola Pavla koji piše u svojoj Poslanici Rimljanima: „Braćo! Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ A vidio je apostol Pavao, i na svojoj koži iskusio, doista velike patnje prvih kršćana. Zna apostol Pavao da i oni kršćani koji imaju ‘prvine Duha‘, mi bi to danas rekli ‘svjesni kršćani‘ uzdišu u teškoćama života, nije im lako, ali ipak u sebi čuvaju vjeru i nadu ‘iščekujući posinstvo‘ – a to znači da od Boga budu prihvaćeni kao sinovi i kćeri – po uskrsnuću svoga tijela.

Eto, tu je smisao života na zemlji: postići uskrsnuće i vječni život. To je smisao čovjekova postojanja.