Božje ‘gene’ u sebi nosimo
7. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2020)
Vjerojatno nije malo onih starijih ljudi koji u nekom društvu, na nekoj proslavi s većim brojem ljudi, nisu poznavali djecu i mlade u tom društvu. Često puta ih i nisu pitali ‘čiji ste vi‘ nego su ih pogledali malo podrobnije te su po njihovoj tjelesnoj sličnosti zaključili ‘čiji bi to oni mogli biti‘. I malo kad bi se u takvom prepoznavanju prevarili i krivo zaključili. Jer doista mnogi ljudi naslijede veću ili manju sličnost sa svojim roditeljima, djedovima i bakama, čak i užom i širom rodbinom. I ne naslijede samo tjelesnu sličnost, i način hoda, nego i dio nečije naravi, pa zainteresiranost za nešto. Dakako u svemu tome veliku ulogu ima i odgoj za životne vrednote koje su važne za obitelj u kojoj se odrasta.
A na prvim stranicama Biblije piše da smo mi ljudi stvoreni na ‘sliku Božju‘. Svi mi ljudi nosimo u sebi sličnost sa svojim Stvoriteljem. Najlakše prepoznatljiva sličnost jest u tome da bismo htjeli biti ‘vječni‘, kao što je naš Stvoritelj vječan. Važno je zapaziti da se nismo uspjeli osloboditi od te želje za vječnim životom premda nam duga ljudska povijest govori da nitko od ljudi nije u tome uspio: smrt je za ljude neminovna. Slični smo svome Stvoritelju i po tome što možemo: ljubiti, stvarati i opraštati. Dakako ne u onolikoj mjeri u kolikoj to Bog čini, ali ipak možemo Boga barem malčice u tome nasljedovati.
A danas smo po 1. misnom čitanju pozvani da ‘budemo sveti, jer je Bog svet‘. Bog nas poziva da i mi kao njegovi stvorovi naslijedimo nešto od Božje ljubavi, dobrote i praštanja. U svemu tome Bog je neizmjeran a mi smo ‘sitni nasljedovatelji‘. Makar Isus nas danas u evanđelju poziva da ne budemo ‘sitni‘ nego ‘krupni‘, veliki u nasljedovanju Boga. Poziva nas i potiče da budemo veliki u ljubavi, dobroti i opraštanju. Tako smo čuli neke konkretne primjere koji nas doslovce izbacuju iz našeg uobičajenog ljudskog razmišljanja i ponašanja.
Prije toga Isus je rekao da mu je poznato što od ljudi traži starozavjetni Zakon: ‘Oko za oko, zub za zub‘. Odmah valja reći da je već i to bio značajan pomak na bolje od onoga kako su ljudi često puta postupali: da su na malu štetu i nepravdu mnogi uzvraćali znatno većom štetom i nepravdom. Nekima je vjerojatno poznata ona izreka: ‘tko se ne osveti, taj se ne posveti‘. Starozavjetni Zakon je propisivao da se ne smije osvetiti u većoj mjeri nego što je nanesena šteta ili nepravda. A svojim ljudima – nama kršćanima – Isus kaže da takvim postupanjem ne činimo ništa posebno, ništa što bi pokazivalo naše božansko podrijetlo. Isus kaže da se tako ponašaju ‘pogani‘, a to znači ljudi koji ne poznaju Boga, ljudi koji s Bogom ne računaju: niti na ovome svijetu niti u vječnosti.
Ovim pozivom svojim ljudima – nama kršćanima – Isus ne traži od nas da budemo glupi i naivni u svakodnevnom životu nego nas poziva da svojim postupcima ne povećavamo zlo i nepravdu u svijetu već da svojim postupcima ublažavamo zlo i nasilje u svijetu. I onda nas Isus vrlo jednostavnim primjerom poziva da nasljedujemo Boga koji ‘daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima‘.
I dok se možda mučimo s težinom Isusova poziva da tako velikodušno živimo u ovome svijetu, valja nam se podsjetiti da Isus računa i s našim postupnim rastom u vjerničkom životu. Kao što moramo rasti i u općeljudskim vrijednostima; u znanju i vještini obavljanja različitih poslova, tako trebamo i smijemo rasti i u življenju kršćanskih vrednota. Nije nam teško shvatiti da djeca i mladi ne žive svoju kršćansku vjeru na jednaki način kao što to žive odrasli i zreli kršćani. Najbanalniji primjer je možda sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi: za ove najmanje je dovoljno da se privikavaju na to da je nedjeljna sv. misa sastavni dio obiteljskog života. Osobito me veseli kad malena, predškolska djeca hodaju po crkvi: jednostavno zato jer oni sami nisu došli u crkvu nego s nekim od svojih. A taj hod po crkvi pokazuje da je još netko od njima poznatih došao na sv. misu, jer mala djeca ne bi išla k nekom nepoznatom. I postupno će sve više i više razumijevati vrijednost i važnost tog susreta s uskrslim Kristom i međusobnim susretom vjernika, pa će poneki put čuti i shvatiti da je i neka poruka s nedjeljne sv. mise baš njima upućena. No, ako s primanjem sakramenta krizme posve odustanu od nedjeljnog sudjelovanja u sv. misi, onda će im vjera ostati na razini malo veće djece i neće ih moći nositi u daljnjem odrastanju i življenju kršćanskih vrednota. Onda vjera postane samo ‘folklor‘ u pojedinim prilikama. Ali kao što folklor nije stvaran život ljudi tako ni ‘folklorna vjera‘ nije kršćanska vjera nego imitacija i povremena gluma kršćanske vjere: uz Božić i Uskrs i poneko proštenje. A i to proštenje bude češće samo ‘gošćenje‘.
Za kraj: kao što djeca nose u sebi gene svojih roditelja, pa su im tjelesno i ponašanjem podosta slični, tako i mi kršćani znamo da u sebi nosimo ‘gene svoga Stvoritelja‘ pa trebamo i životom biti slični svom božanskom podrijetlu. Isus nam je najbolje pokazao kako se to konkretno u životu ostvaruje. Da bismo i mi to mogli što više i što bolje ostvarivati on nam se nudi za životnog suputnika u sakramentima – a osobito u nedjeljnoj sv. misi. On sigurno dolazi k nama, dođimo i mi k njemu.
