Božje i naše mjere nisu iste
32. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2024)
“Siromaški Bog i Božji siromasi” – tako bismo nekako mogli reći u današnju nedjelja, ako smo barem donekle pozorno slušali današnja misna čitanja. Da, ’siromaški Bog’ koji se u svom djelovanju u svijetu oslanja na siromašne ljude koje predstavljaju siromašne udovice iz Ilijinog i Isusovog doba. Davnom proroku Iliji u nevolji pomaže siromašna udovica posljednjim svojim zalogajem.
Isus hvali siromašnu udovicu koja za milostinju daje svoja posljednja dva novčića. To siromaštvo ljudi s kojima se Bog služi upotpunjuje Isus koji se je do kraja žrtvovao za ljude – kako nam to kaže današnja Poslanica, a svjedoči njegov križ. U sva ta tri primjera riječ je o nesebičnosti. I po toj nesebičnosti, malo može biti jako puno, a puno može biti – jako malo.
I danas se čovjek često zavarava u načinu darivanja i u pristupu ljudima. Izgleda da je ipak novac zarobio mnoga ljudska srca i mnogi misle da se novcem može sve riješiti. Tu bismo se lako mogli prisjetiti jadikovke mnogih roditelja koji se tuže na svoju djecu koja im tako malo vraćaju za ono što su roditelji u njih uložili – a vjerovali su da su im sve dali jer su im dali novac: i zato su i imali manje djece da bi im mogli što više toga dati. Mnogi ljudi misle da su se odužili prijatelju ako mu prigodom kakve proslave kupe skupi dar. I što reći za kumove kod krštenja, a tek za firmanske kumove, koji često misle da im je glavna dužnost dati svome kumčetu što skupocjeniji dar. Nisu rijetki roditelji koji svojoj djeci kupuju vrlo skupe igračke da bi ih djeca voljela, a nemaju se ni vremena ni volje sa svojom djecom družiti! I mnoge reklame nude razne mobitele da se ljudi lakše povežu, a ljudi nisu nikad bili udaljeniji jedni od drugih. Čak i u istoj kući pa i u istoj prostoriji svatko ima svoj svijet na internetu.
Ukratko, često puta zavaravamo jedni druge raznim darovima, i skupim i lijepo zamotanim, a ne sjetimo se dati sebe, svoje vrijeme i svoje prijateljstvo. Zato nas današnje evanđelje potiče na razmišljanje. Isus tvrdi da je više vrijedno dati svoje prijateljstvo, svoje povjerenje negoli bilo kakav materijalni dar. Da, upravo to su poklonile siromašne udovice: svoje povjerenje i svoje prijateljstvo. Zapravo te su žene poklonile cijeli svoj život jer su dale ono posljednje što su imale i što im je još za kratko vrijeme moglo osigurati život. Mogli smo se danas čak naljutiti na Iliju dok smo slušali kako, gotovo bezobrazno, traži od siromašne udovice da najprije njemu spremi posljednju hranu što je imala. I tko bi mogao zamjeriti ovoj drugoj siromašnoj udovici da prolazeći u hramu kraj riznice u koju su se stavljali darovi nije pružila ruku i tiho spustila svoja dva novčića!? Nitko! A ona je dala najviše! Isus je vidio u njezino srce da je to što daje njezino posljednje što ima. Evanđelje govori kako su bogataši bučno ubacivali velike svote novca u riznicu hrama – nek’ se vidi da oni imaju i daju – ali su zapravo malo dali. Mislili su da su zadužili Boga jer su dali tako mnogo, a nisu se sjetili da su sve to mnogo od Boga na dar dobili: zato da time što imaju mudro upravljaju, da se time mudro služe.
I naše srce Isus gleda: vidi li ga stisnuto ili velikodušno!? Upravo je velikodušno srce i povjerenje u Boga potaknulo tu siromašnu udovicu da daruje dva posljednja svoja novčića. Obje udovice o kojima smo danas čuli pokazale su svoje veliko povjerenje u Boga: one su vjerovale da će i dalje moći živjeti makar će svoj posljednji zalogaj podijeliti s drugima.
A Isus je pokazao svojim životom, zapravo svojom smrću i uskrsnućem, da i dalje živi onaj tko je spreman darovati život: tko je spreman umrijeti, taj će živjeti! Bog, neizrecivo bogat, koji bi – kako mi često volimo misliti – mogao odjednom riješiti sve moje probleme, koji bi mogao jednom jedinom riječju smiriti i situaciju kod nas i situaciju u cijelom svijetu, koji bi mogao u trenutku ozdraviti svakoga bolesnika i koji bi mogao kazniti sve one koji čine strašna zlodjela – ipak ne rješava situaciju na taj način. Bog ne čini to što bi tako lako mogao. Bog čini ono što je nama ljudima neprotumačivo: u Isusu i sam postaje čovjek, dijeli s ljudima ljudski život u svemu, čak i u samoj smrti. Ali, kako je to bila smrt iz ljubavi, smrt iz beskrajne ljubavi, završila je uskrsnućem; tako velika ljubav mogla je završiti samo novim životom u vječnosti. I od onda i mi kršćani znamo da svaka prava ljubav ima budućnost, da svaka prava ljubav ima nagradu vječnoga života.
Nije nam znano zašto je Bog na taj i takav način želio pokazati ljubav i takvom ljubavlju privući ljude – a da nije htio privlačiti ljude umnažanjem kruha i rješavanjem svih ljudskih problema mnoštvom raznih čudesa. Vječni život pokazuje da je takvo darivanje za ljude težak, ali siguran put za svakoga onoga tko želi u ljubavi živjeti za druge.
I tako su “siromaški Bog i Božji siromasi” ipak dorasli za nošenje ovog svijeta i ljudi u njemu prema vječnosti, koja u ljubavi već traje. Budimo i mi u tom ’društvu’.