Božji dar nadilazi naš um

32. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

       S nama ljudima Bogu nikad nije dosadno: toliko nas ima i toliko smo različiti. Upravo ta ljudska brojnost i različitost pokazuje stvaralačku snagu i bogatstvo života koje Bog daruje svojim stvorenjima. Da je tome tako svjedoči nam ne samo duga ljudska povijest nego i ova naša suvremenost koju sada živimo. Brojni mediji o tome nas svakodnevno izvješćuju i doista nam se nije uvijek lako snaći u svemu tome što vidimo, čitamo i čujemo. Mi vjernici se svake nedjelje podsjećamo i učvršćujemo u vjeri da kroz tu svoju svakodnevicu, i lijepu i zbunjujuću, ne putujemo sami nego ‘u pratnji’ Boga od koga smo potekli i kome putujemo. Ne bi nas bilo da nam Bog preko naših roditelja nije darovao život, a ne bi taj naš život na zemlji koji sada živimo imao neki pravi cilj i smisao da nam Bog ne dariva i vječnost: vječni život. No, trnovit je put do vječnosti: puno toga neželjenoga i nepredvidljivoga moramo proći. Nerijetko nam se čini da je na tom putu više teškoća i žalosti negoli ljepota i radosti.

No, biblijska čitanja današnje nedjelje nam govore da ni u prošlosti nije bilo ljudima lako živjeti. I dok na bolesti i prirodne nepogode baš i ne možemo jako utjecati pa ih moramo s više ili manje uspjeha rješavati, ili jednostavno podnositi, poprilično je toga lošega u životu samo zato što ‘ljudi ljudima čine zlo’. Razne su pobude za takvo ponašanje, ali se ipak ‘korijen zločestoće’ može prepoznati u čovjekovoj sebičnosti i umišljenoj veličini.

Kako inače razumjeti događanja opisana u današnjem 1. misnom čitanju: da se ljude muči i ubija samo zato što drugom čovjeku – čovjeku na vlasti – ne žele priznati da je on božanstvo. A čovjek stvarno nije Bog nego Božji stvor, premda se neki i od Boga pametnijima prave. Sedmorica braće, o kojima pripovijeda današnje 1. misno čitanje, mogli su podnijeti najprije strašne muke, a onda i smrt, jer su čvrsto vjerovali da će od Boga, koga se ne odriču premda bi im to odricanje spasilo zemaljski život, zadobiti vječni život. Sigurno je u to doba bio nemali broj onih drugih ljudi, onih koji su se odrekli Boga kako bi si produžili život na zemlji, i ti primjeri nisu zabilježeni. Primjer ove sedmorice braće je zabilježen za tisućljeća, kao primjer istinske ljudske hrabrosti i vjerničke čvrstoće, a vječni život koji su zadobili od Boga trajat će vječno.

Nama ljudima je uistinu poprilično teško povjerovati u ‘vječni život’. Jedan od razloga je to što nam ljudsko iskustvo govori da svi ljudi moraju umrijeti, a drugi razlog jest taj što si nam je teško predstaviti ‘kako bi taj vječni život izgledao’. Pravo rješenje je to da mi Bogu vjerujemo jer nam je u Isusovom uskrsnuću to najavio i zajamčio za sve ljude.

U današnjem odlomku evanđelja susrećemo ljude koji ne vjeruju da može postojati vječni život jer bi taj život doveo do ‘nemogućih situacija’. Naime ti ljudi – a zvali su se saduceji – su zamišljali vječni život kao nastavak ovozemnog života u svim njegovim ljepotama, a bez bolesti i teškoća. I zato im je bila teškoća kako bi ‘jedna žena mogla biti ženom sedmorici braće’. Ispričali su Isusu kako i zbog čega je ta žena bila ženom sedmorici braće: kako je dotadašnji muž umro, onda je mogla lako biti ženom slijedećem mužu. Ali ako u vječnom životu budu svi živi, kako će onda moći svima biti žena?

Isus im odgovara da doista u vječnom životu ona neće nikom biti žena, jer se u vječnosti ‘niti žene niti udaju’. A budući da u vječnom životu ljudi ne mogu više umrijeti, to i nije potrebno da se ženidbom i udajom stvaraju nove obitelji u kojima se rađaju djeca: novi ljudski životi. Budući da ljudi u vječnom životu ne umiru, nema više ni potrebe ‘rođenjem stvarati nove živote‘!

Mnogo je primjera da Bogu nikad nije dosadno s ljudima koji uvijek imaju neka nova pitanja i nude nova rješenja. Tako kad se pomisli da su braća Makabejci, za pripadnike židovskog naroda, riješili problem uskrsnuća tako da su svoju vjeru potvrdili i žrtvom zemaljskog života, a ono se u Isusovo doba javljaju opet neki pripadnici židovskog naroda, koji se nazivaju saduceji, kojima nikako ne ide u glavu da bi ljudi uskrsnuli i vječno živjeli. Pa i u našoj suvremenosti imamo nešto slično. Kad su ljudi tisućama godina potvrdili da je brak zajednica muškarca i žene, jer ih je takvima Bog stvorio, sad su se našli neki novi mudrijaši koji nas hoće uvjeriti da je brak zajednica praktički ‘bilo koga’, glavno da se vole. Morat ćemo na referendumu reći da to ne prihvaćamo ili ćemo Božji plan s čovjekom zatajiti.

No, možda je još jedan dublji razlog zašto ljudi ne prihvaćaju postojanje vječnog života. Naime, onda će na ulasku u taj vječni život biti pitani od Stvoritelja ‘u što su potrošili svoj zemaljski život’. A Bog je kao Stvoritelj dao ljudima ne samo život na zemlji nego i zadatak da tu zemlju učine dobrom i prikladnom za skladan suživot mnogih ljudi. Pa ako se netko nije pridržavao tih ‘Božjih uputa‘ korištenja zemaljskih dobara i svojih sposobnosti za ‘ljepši svijet‘ ljudima, onda ima razloga ‘bojati se‘ sudbonosnih pitanja. Najlakše je onda reći: „Pa vječnog života i nema nego si ovaj život moram ‘iskoristiti‘ najbolje što mogu… drugi me zanimaju tek toliko da meni posluže za uživanje“. No, i to ‘uživanje života‘ je zapravo gorko jer nas svako malo nečija smrt podsjeti na približavanje naše smrti.

Puno je utješnije i poželjnije čuti i razumjeti u vjeri ono što je napisao apostol Pavao u poslanici Solunjanima: ‘da  je Bog naš Otac koji nas ljubi’. A onaj koji ljubi ne ostavlja svoje ljubljene. A ako je Bog koji ljude ljubi vječan, onda i ti ljubljeni ljudi moraju biti vječni. Apostol Pavao također u toj Poslanici moli za kršćane da budu ‘čvrsti u vršenju dobrih djela‘ i da budu ‘sačuvani od Zloga‘, a to znači od zlih,  đavoljih nadahnuća. A moguće je slušati i đavolja nadahnuća jer – piše apostol Pavao – nemaju svi vjere. Na prvi pogled izgleda da su ‘ljudi bez vjere’ bezbrižniji i slobodniji, ali se zapravo može reći da su u duši prazniji pa zato traže neprestano ‘buku i blještavilo’ – tulumarenje – da im ispuni tu prazninu.

A Isus je rekao da mi ljudi ‘Bogu živimo‘ i zato možemo podnositi životne teškoće, zato se možemo i pravo radovati životu na zemlji jer po vjeri znamo da u život vječni putujemo. Ako Bogu nije nikad s nama ljudima dosadno, a to je sigurno da ni ljudima nije dosadno ‘po Božjem živjeti’.