Božji podsjetnik za svakodnevni život
3. KORIZMENA NEDJELJA
(B-2024)
svakodnevno preko brojnih medija u naše domove i duše ulaze brojne vijesti iz daleka svijeta i naše bliže okoline. Bogu hvala, neke su vijesti dobre i obraduju nas, no toliko je – i previše – loših vijesti kad se čovjek pita: kako može netko činiti takvo zlo drugom čovjeku, nerijetko i svojem bližnjem? Svaki čovjek ima svoju narav, svoje interese koji nisu uvijek u skladu s dobrobiti ovog svijeta. Takvim ljudima kakvi već jesmo Bog daje ‘podsjetnik ponašanja’, daje zapovijedi koje se obično nazivaju Deset Božjih zapovijedi.
Ako smo pažljivije slušali današnje 1. čit. onda smo mogli čuti da te zapovijedi ljudi dobivaju kad su izašli iz ropstva u Egiptu. Doista, dok su Izraelci bili robovi nisu trebali podsjetnik ponašanja jer su im njihovi gospodari naređivali što smiju činiti i što ne smiju činiti. Tek onda kad ljudi postanu slobodni, kad sami mogu birati što će činiti a što neće činiti – tek im onda trebaju zapovijedi i zabrane, tek im onda treba podsjetnik ponašanja.
Bog u zapovijedima nešto izričito brani: štovati lažne bogove, isprazno izgovarati njegovo ime; zabranjuje ubijati, krasti, davati lažno svjedočanstvo, pohlepno željeti tuđe stvari. Na te Božje zabrane mnogi se ljudi ponašaju kao mala djeca pa se ljute ‘što njima ima tko zabranjivati’. ‘Nismo mi mala djeca i valjda znamo što nam je činiti i ne treba nam to netko dokazivati, zabranjivati i ograničavati’. Izgleda da su naši suvremenici posebno alergični na zapovijedi i zabrane jer im se čini da su dovoljno zreli i odgovorni za svoje ponašanje. Događanja u svijetu koja ‘kroje’ odrasli i zreli ljudi baš ne potvrđuju tu ljudsku samouvjerenost.
Bog nešto i naređuje. Naređuje nam da svetkujemo njegov dan, da poštujemo oca i majku! Ove Božje naredbe mnogi naši suvremenici doista ne poštuju i izgledaju im posve zastarjelo. Danas mnogi ljudi misle da imaju pametniji način ispunjavanja Dana Gospodnjeg: šoping, izlet u prirodu, dovršenje zaostalih poslova… izgleda im mnogo zanimljivije negoli sudjelovati u nedjeljnoj misi. Tu dolazi još i ono poznato opravdanje: ‘Pa mi poznajemo toliko divnih ljudi koji ne idu nedjeljom na misu, i toliko zločestih ljudi koji su redovito nedjeljom na misi’. Ali Bog ipak uporno govori da poštujemo njegov dan, a Isus nas uporno podsjeća: “Ovo činite meni na spomen!”
Gdje je tu rješenje, pravo rješenje? Ako sebe smatramo Božjim stvorenjima, slikovito govoreći ‘Božjom djecom’, onda svakako ne smijemo zanemariti Božje riječi, Božje naputke. Ako vjerujemo da nam je postići život vječni nakon života na zemlji, onda nam je osluškivati upute Onoga koji nas u tom vječnom životu čeka i koji će nam taj život vječni darovati. Da bismo lakše postigli taj život u vječnosti sâm se je Bog uključio u život na zemlji na način čovjeka. Taj Bog i Čovjek, Isus, dobro zna tko je i kakav je Bog i jednako dobro zna tko je i kakav je čovjek. Zadnja rečenica današnjeg evanđelja ka-že: “No sâm se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao, i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku : ta sam je dobro znao što je u čovjeku“.
Taj Isus također u današnjem evanđelju pokazuje da on nije neki naivčina s kojim se možeš zafrkavati, nadmudri-vati, niti ga za ‘bedaka’ imati. Doista djeluje pomalo začuđujuće njegovo nesmiljeno istjerivanje trgovaca iz hrama. Isus je trgovcima i mjenjačima prevrtao stolove i pravim pravcatim bičem ih je tjerao iz hrama.
A kako su uopće trgovci i mjenjači novca došli u hram? Za velike blagdane mnogi su Židovi hodočastili u hram, mnogi i izdaleka. Praksa je židovske vjere da žrtvuju životinje u čast Bogu… Bilo je vrlo nepraktično sa sobom voditi stoku za žrtvovanje, osobito za one koji su dolazili iz daleka, pa su zato stoku kupovali u blizini hrama gdje su trgovci tu stoku nudili na prodaju. U želji da zauzmu što bolje pozicije trgovci su se sve više približavali zgradi hrama, a mnogi su ušli i u samu zgradu. Isto se dogodilo i s mjenjačima novca – koji su također bili potrebni jer su Židovi s raznih strana svijeta donosili razni novac pa ga je trebalo zamijeniti za hramski novac. Pa i kod nas su donedavno bile brojne mjenjačnice. To vam je slično kao i kod nas za proštenja, ili proslave prvih pričesti i firmi, i tada bi neki trgovci najradije došli u samu crkvu, sve do oltara – da budu prvi na uslugi, pa onda i prvi po zaradi.
Zar se i danas često ne dogodi da neki ljudi, došavši na proštenje, na tom sajmu zaborave zašto su došli pa nerijetko niti ne vide crkvu iznutra, a kamoli da sudjeluju u svetoj misi. Dakle nas današnja nedjelja poziva da stvari stavimo na pravo mjesto. Da nam se ne dogodi da držimo kako je važnije imati neke stvari iz pojedinih mjesta u kojima smo doživjeli Božju blizinu, npr. Marija Bistrica, Lourdes, Međugorje, negoli biti svjesni Božje blizine sada i ovdje na sv. misi. Možda imamo u džepu ili na zidu krunicu iz Marije Bistrice, Međugorja, Rima, Lourdesa, a ni jednom nismo izmolili krunicu!? Ili možda imamo na polici Bibliju koju smo od nekoga dobili na uspomenu, ili pak je ta Biblija posebno vrijedno tiskarsko izdanje, a nikad nismo ništa iz te Biblije čitali?! I križ oko vrata može se vidjeti kod mnogih ljudi – koliko je on samo ukras, a koliko izraz vjere?!
Valja nam o ovome češće razmišljati, prije nego li nas neki ‘bič događaja’ trgne i opomene, kao one trgovce i mjenjače – na vlastito čuđenje i na čuđenje drugih.
U Božjim zapovijedima imamo sigurne naputke što činiti i kako se ponašati, a u Isusu imamo najbolji primjer i najjačeg pomoćnika da i mi to u svojem životu ostvarujemo. Pametnijeg posla i vrjednijeg cilja za čovjeka nema.
