Božjom potporom pobijediti kušnje
1. KORIZMENA NEDJELJA
(C-2022)
Prošle smo srijede znakovitim obredom pepeljenja započeli jedno novo razdoblje crkvene liturgijske godine. Po tom obredu ta je srijeda i dobila svoje ime – pepelnica – a zove se i čista srijeda. Čista srijeda zato jer nas početak korizme poziva na unutrašnje čišćenje, na čišćenje naše duše. U tome kršćanima pomaže i poziv na post i nemrs na ovaj dan – kako bismo više pozornosti posvetili svojoj nutrini, svojoj duši.
Na post i nemrs još ćemo biti pozvani samo jednom: na Veliki petak. A na sve korizmene petke pozvani smo na nemrs: da petkom ne jedemo meso. Time pokazujemo da kao kršćani možemo sami sebi nešto zapovjediti, odreći se nečega, nečega dobroga, nečega što samo po sebi nije loše. A petkom zato jer je u petak Isus umro na križu, odrekao se života iz ljubavi prema ljudima. Ipak, tko iz valjanih razloga ne može držati nemrs može sam sebi izabrati neku drugu vrstu odricanja ili učiniti neko dobro djelo koje inače ne bi učinio. Dakle, jednostavno se traži jedna prepoznatljivost ozbiljnog kršćanina.
Tako smo i u današnjem 1. misnom čitanju čuli poziv na prepoznatljivost vjernika Starog zavjeta: da svojim malim darom u košari uzvrati Bogu za veliki dar nove Domovine. Nesrazmjer ovih darova je lako prepoznatljiv. A da bi sve nove i nove generacije znale zašto se taj mali dar prinosi Bogu, to je kod prinošenja dara trebalo ukratko izreći zbog čega se to čini. Taj mali dar u košari bio je mali uzvrat Bogu za oslobođenje iz egipatskog ropstva u kojemu su ljudi teško patili, i onda za dar domovine u kojoj su ljudi mogli dostojno živjeti kao slobodni ljudi.
Nama je danas podosta teško si predstaviti kako je to bilo živjeti u ropstvu jer mi ipak živimo više-manje u slobodi. No, i sloboda našega življenja ipak je u nekoj mjeri okrnjena. Posebno se to osjeti u posljednje dvije godine kad su uvedena brojna ograničenja rada i kretanja, a sve u velikoj pandemiji straha. Sad se nevoljko, i pomalo stidljivo, smanjuju ta ograničenja jer se ispostavlja da nisu onako uspješna kako se je to u početku vjerovalo. Da, da, baš se vjerovalo jer – nije se znalo.
A i brojni trgovci našega vremena su mali ‘robovi’ i svojih ‘gazda’ i razmaženih kupaca. Robovi su gazdi zbog prihoda, a robovi su kupaca zbog njihove komocije. Slobodni ljudi bi mogli reći: ‘Nema tih para da ti radim nedjeljom nepotrebni posao. Moje ljudsko dostojanstvo, moja obitelj i prijatelji puno su mi važniji nego ti nedjeljni novci‘. Stvarno je tužno i ružno slušati trgovce što sve razmaženi kupci nedjeljom kupuju. To sve mogli bi kupiti i subotom. Još je tužnije i ružnije ako su ti kupci kršćani. Vjerojatnije je ipak da su ti nedjeljni kupci samo pokršteni, a kršćani ipak nisu! Eto ta razmaženost ljudi velika su iskušenja za brojne ljude našega vremena.
A Isus je u pustinji doživio tri velike kušnje koje pohađaju mnoge ljude. Dobro je zapaziti da je Isus došao u pustinju ‘pun Duha Svetoga’. Rekli bismo: ‘duhovno jak‘. Sotona to očito nije znao pa je Isusa stavio na velike ljudske kušnje. Prva je kušnja bila neka si pod svaku cijenu pribavi kruha. Pod pojmom ‘kruha’ zapravo možemo zamisliti sva ‘materijalna dobra‘. Druga je kušnja bila neka si pribavi vlast pa makar pritom i zlo činio. To je đavlov zahtjev da mu se pokloni. Treća kušnja je bila poticaj na stjecanje popularnosti pod bilo koju cijenu. Ona ‘punina Duha Svetoga’ s kojom je došao u pustinju, očito je pomogla Isusu da iz tih ljudskih kušnji iziđe kao pobjednik. Uz ove tri temeljne ljudske kušnje: imati, vladati i biti popularan, Isus je tijekom života imao i druge kušnje. Pa, konačno, i evanđelje je završilo riječima da se ‘đavao udaljio do druge prilike’. Tako se možemo prisjetiti da su i brojni farizeji često puta u raznim prilikama ‘iskušavali Isusa’. I oni su uvijek izgubili. Posljednja kušnja zbivala se na križu: dok je u mukama visio mnogi su mu dovikivali: ‘Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati’! No, Isus nije sišao s križa pa mu možemo vjerovati koliko je nas ljude ljubio! Do kraja!
I svi Isusovi učenici, od onih prvih dvanaest pa sve do nas danas, brojnim su kušnjama pogođeni. Tako je i apostol Petar odvraćao Isusa da ne smije prihvatiti trpljenje i smrt; pa je onda apostol Juda izdajom htio prisiliti da Isus konačno pokaže svoju moć, a pritom bi i on zaradio svojih 30 srebrnjaka. A kroz svu povijest su brojni kršćani u kušnji: samo nešto prihvatiti od Isusa, a drugo živjeti po svome. Tako da brojni pokršteni ljudi više i nisu prepoznatljivi kao kršćani, kao Isusovi učenici. Jer jednako žive petkom i svetkom kao i nekršćani. Najjednostavniji primjer već je spomenut: nedjeljom ne sudjeluju u sv. misi nego idu u kupnju. Grubo rečeno: mnogi su prepoznatljivi samo kao ‘kršćani na kotačima’: vozi ih se na krštenje, na prvu pričest, na krizmu i vjenčanje… i onda ih odvezu na sprovodu uz pratnju i molitvu svećenika.
Apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima piše da kršćani trebaju biti prepoznatljivi ljudi svoga vremena. Vjera u uskrsnuće Isusovo, koje je temelj svih ljudskih uskrsnuća, mijenja život čovjeka tako da nije slučajni lutalica ovim svijetom nego uvaženi putnik za vječnost, za nebo. Pomoglo nam i ovo korizmeno vrijeme da u tome sve više i više uspijevamo.
