Božju istinu ne smijemo zatajiti

20. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Već dulje vremena u svijetu se nastoji provoditi tzv. ‘politička korektnost’. To ustvari znači da se nastoji spriječiti govoriti ili pisati nešto što bi moglo nekoga uvrijediti pa makar to bilo i istinito. Tako ne smiješ lopovu reći da je lopov niti crncu da je crnac. A u novije vrijeme se na sve načine sprječavalo govoriti i pisati protiv cijepljenja protiv korone pa makar to bilo utemeljeno na nekim istraživanjima i iskustvima da to cijepljenje nije spriječilo zarazu ili pak da je čak izazvalo srčane i moždane udare kod cijepljenih. I to i kod mladih ljudi od kojih su neki ‘zdravo živjeli’, aktivno se bavili sportom i nisu od nečega teže bolovali. Jednostavno: moraš prihvatiti nametnutu praksu ili budi tiho.

Istu muku proživljavao je i prorok Jeremija u ona neka davna vremena – a kako smo to čuli u današnjem 1. misnom čitanju. Važno je zamijetiti nesrazmjer između onoga što je prorok govorio i onoga što su mu ljudi htjeli učiniti. Prorok je govorio o nevoljama i skoroj propasti kraljevstva zbog toga što su se ljudi udaljili od Boga, od življenja po Božjim pravilima. Prorok je to samo govorio, a ljudi su zahtijevali njegovu smrt! Bez suda i bez saslušanja: kako je to bilo i kod nas po završetku Drugog svjetskog rata. A valjda su prvo trebali provjeriti je li istina to što prorok govori, a ne htjeti ga ušutkati ubojstvom. U konačnici se i dogodilo to što je prorok govorio. Malko je utješno da se ipak našao čovjek koji je zaštitio proroka Jeremiju i spasio ga od sigurne smrti.

Danas se događa nešto slično. Oni koji propituju, oni koji traže istinu nailaze na mnogo protivnika. I s pravom se pitamo: zašto je to tako? Valjda zato što su laži oduvijek bile privlačne, a možemo reći i moderne. Ljudi ne žele čuti istinu već ono što im se sviđa i što je trenutno prikladno. Zato, ako želimo biti dobri kršćani, moramo imati hrabrosti susresti se s nesporazumima i nepopularnošću. Ne možemo i ne smijemo za ljudsku popularnost zanemariti Božju istinu.

Ma zapravo smo slabi kršćani, da ne kažem loši, ako naš život ne izaziva pitanja: zašto on ili ona tako živi? Zašto on ili ona nije posve sličan tolikim drugim ljudima? Mnogi su kršćani, osobito oni prvih tri stoljeća žestokih progona, živjeli snagom vjere da gubitak ovozemaljskog života u vjernosti Isusu jamči dobitak vječnoga života koji će im podariti sam uskrsli Isus.

I kad smo već po svršetku 1. misnog čitanja odahnuli u saznanju da je prorok Jeremija spašen od sigurne smrti Isus nam u evanđelju govori: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ i nastavlja kako ‘na zemlju nije došao donijeti mir nego razdjeljenje‘. Valjda nam je jasno da ‘oganj’ o kojem Isus govori nije ovaj oganj koji ljeti hara na otvorenom, po šumama i zapuštenim livadama, nego ‘oganj duše‘ koji ljude poziva na preobrazbu da budu sposobni što više u svijetu gdje žive ostavljati ‘trag dobra’. To ne bi bilo tako teško da ljudima često ne vlada ‘pohlepa’ i ‘sebeljublje’ zbog kojih se događaju mnoge nepravde i zla na ovome svijetu.

Da naglasi dokle se ljudi mogu podijeliti Isus navodi: ‘trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice‘, pa onda: ‘otac protiv sina i sin protiv oca‘, zatim: ‘mati protiv kćeri i kći protiv matere‘, i na kraju: ‘svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve‘. Ne znaš tko je više aktivan, ne znaš tko je više kriv za ta razdjeljenja. No ta razdjeljenja idu i preko kućnih pragova: pa se šire na društva i države. Otkako je svijeta i vijeka i ljudi valjda nije bilo niti jedne godine da se ljudi nisu sukobljavali. Već su se i prvi ljudi, simbolično nazvani Adam i Eva, podijelili i sukobljavali ‘tko je kriv‘ za nevolju u koju su upali.

Poslanica Hebrejima poziva kršćane na nasljedovanje brojnih velikana vjere. Pisac se izražava slikovito: „Okruženi tolikim oblakom svjedoka…“ Najbolji primjer je Isus koji doista nije morao trpjeti, ali je odabrao križ da ljudima posvjedoči veliku ljubav. Eto npr. nije li podosta čudno slaviti mučenike i diviti se njihovoj hrabrosti i ustrajnosti… a istovremeno je nama teško nedjeljom sudjelovati u sv. misi; istovremeno je nama teško odreći se odlaska u trgovinu; istovremeno je  teško da mladi kršćani svoj zajednički život objave, Bogu i ljudima, vjenčanjem?! Vjera je često puta zahtjevna zadaća, ali vjera je i snaga u nevoljama i borbama koje nas prate u životu. Opet valja ponoviti: često sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi dobra je potpora za kršćanski život: i u kući i na poslu.