Budi čestit u životu i radu
3. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(C-2018)
Vjerujem da smo mnogi od nas zapazili da današnja misna čitanja odzvanjaju ‘radošću‘ i veseljem. Prvo smo čuli kako starozavjetni prorok Sefanija poziva na radost i veselje svoje suvremenike. Ja sam brojio: prorok četiri puta poziva na radost i triput poziva na veselje. Zato se današnja nedjelja zove i ‘nedjelja radosti‘. Valjda je zato ova nedjelja uzeta i kao ‘Nedjelja Caritasa‘ kad se ljude potiče na pomaganje ljudima u potrebi. Jer radost je i darivanje i primanje dara. Valjda je svakome veća radost ako je u mogućnosti darivati druge, negoli ako je u potrebi dar primati.
A pravi razlog radosti i veselja, kaže prorok Sefanija, je Božje djelovanje među ljudima. Pritom nismo čuli ništa konkretnoga što to Bog čini, a da je uzrok radosti i veselja. Sami možemo zaključiti da je to što Bog čini očito nešto dobro i vrijedno, jer inače ne bi bilo uzrok veselja i radosti. A to nešto ‘dobro i vrijedno za ljude‘ Bog najčešće čini preko svojih suradnika: preko nekih dobrih i važnih ljudi svoga vremena. I to nije Bog činio samo onda, to Bog tako čini u svako vrijeme. Bog to čini preko ljudi, a ne onako direktno i božanski silno – bogovski – valjda zato da ne bi ljude prestrašio. A k tome nas toliko cijeni da nas želi kao svoje suradnike. Dakako za tu suradnju nas je i obdario potrebnim sposobnostima. Naša je zasluga ako ih upotrijebimo – i naša je krivnja ako ih ‘zakopamo’.
A u evanđelju smo čuli posve konkretne savjete i upute ljudima što trebaju činiti i kako trebaju živjeti da bi živjeli ‘po Božjem‘. Te savjete i upute daje posljednji starozavjetni prorok Ivan Krstitelj. Pritom danas nismo čuli ništa podrobnije što je to Ivan govorio ljudima, čuli smo njihovo pitanje: „Što nam je dakle činiti?“ Iz toga pitanja možemo slobodno zaključiti da je Ivan govorio o nečemu važnom, o ispravnom načinu života. Neki su ljudi ipak htjeli saznati što to ‘ispravno živjeti‘ konkretno znači, pa smo čuli i pitanja carinika i pitanja vojnika. To u Ivanovo vrijeme nisu bila omiljena zanimanja, čak su bila podosta prezirana zanimanja – a, eto – i ljudi takvih zanimanja ozbiljno su slušali Ivana i ozbiljno su to što su čuli htjeli primijeniti u svom životu. Pitajmo sami sebe u svom srcu koliko ozbiljno mi slušamo ono što nedjeljnom na sv. misi čujemo?
Zanimljivo je i važno zamijetiti da ni od koga Ivan nije tražio promjenu zanimanja, promjenu posla koji obavljaju, nego je dao uputu da svoj posao, svoje zanimanje, obavljaju pošteno, čestito. To ‘čestito‘ valjda znači tako da im se može ‘čestitati‘ što i kako rade. To isto Ivan Krstitelj i danas govori svakome od nas: ne moraš mijenjati posao koji obavljaš nego mijenjaj način na koji taj posao obavljaš. Neka bude dobro i pošteno – za čestitati. Tako da se po našem životu i radi vidi da smo doista Božji stvorovi koji nosimo u sebi ‘sliku božanskoga‘. Dakako, ne nosimo u sebi tjelesnu sličnost nego duhovnu sličnost: da možemo ljubiti, stvarati i praštati. Bog to može i čini božanski veličanstveno i bez mjere, a mi možemo to činiti ljudski nesavršeno, ali što sličnije božanskom idealu.
Zato nas ova ‘nedjelja Caritasa‘ poziva i na konkretna dobra djela prema ljudima u potrebi: tako da i njima Božić bude ljepši i radosniji blagdan. U još ne tako davna vremena imućniji ljudi su za Božić pozivali siromahe k sebi na objed, ili bi im poslali objed u kuću, s jasnom nakanom: ‘da i njima bude Božić‘. U naše vrijeme je ta briga oko siromašnih i potrebitih ljudi drukčije uređena: Caritas, Crveni križ, i tzv. socijalna pomoć. Tako se i mi možemo nekako jednostavnije uključiti u pomaganje potrebitih ljudi. To osobito vrijedi onda kad i ne znamo kome od ljudi treba pomoći… pa onda tu pomoć damo ustanovama koje to znaju i koje to čine. Caritas i Crveni križ su očito nama najpoznatije takve ustanove.
Svojim dolaskom među ljude na način čovjeka Bog je u Isusu obdario ljude svojom nazočnošću i ponudom vječnog života po uskrsnuću. Zato se postupno uz blagdan Božića stvorio običaj darivanja svojih bližnjih, premda oni i nisu u nekoj velikoj potrebi, nego im tako iskazujemo svoju privrženost, ljubav i poštovanje. Tu se u novije vrijeme dogodio još jedan pomak: za Božić mnogi ljudi i ‘sami sebe daruju‘. To ipak nije ‘božićno darivanje‘. To je obični ‘božićni šoping‘. A tako se često puta i nehotice, a kao moderno, i naziva.
Dobro je zamijetiti kako su mnogi ljudi mislili da je Ivan Krstitelj onaj obećani Spasitelj kojega židovski narod stoljećima iščekuje. Čuli smo da Ivan Krstitelj nije iskoristio svoju popularnost u svoju korist, nije se niti pravio važan, nego je jasno rekao da za njim dolazi jači od njega. Koliko to jači govori nam Ivanova usporedba da: onome koji za njim dolazi on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući. Nama danas taj primjer ne govori puno, ali Ivanovi suvremenici su to dobro razumjeli. Naime, gospodari onoga vremena su imali sluge koji su ih obuvali i izuvali, oblačili i svlačili, pa tim izrazom Ivan govori kako je on manji u odnosu na onoga koji za njim dolazi negoli je to sluga prema svome gospodaru. Tako se Ivan Krstitelj predstavlja kao čovjek koji zna svoje mjesto i kojemu nije teško priznati da ima Netko iznad njega.
Pažljivi slušatelji su mogli zamijetiti da je i Ivan Krstitelj na tragu onih starozavjetnih proroka koji su najavljivali moćnog Spasitelja koji će silom staviti sve stvari na svoje mjesto: kaznit će zle, a nagraditi dobre. Mi znamo da Isus kao Spasitelj doista drukčije postupa: zle poziva na obraćenje a dobrima neće izmaći nagrada. U tome onda i sami sebe lakše pronađemo: za zlo, tj. za grijehe, se pokajmo da dobijemo oproštenje, a učinjeno dobro neće biti bez nagrade. Ta će nagrada mnogostruko nadmašivati naše dobro. Život vječni u nebu je najveća nagrada, najveći Božji dar ponuđen svim ljudima, njegovim nadražim i najvoljenijim stvorovima.
