Budimo bližnji na ovom svijetu da i nebo dosegnemo

15. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

Malo je ljudi na ovome svijetu koji se pitaju ‘što im je činiti da život vječni baštine‘, kako je to pitao zakonoznanac u današnjem evanđelju. Naša pitanja češće se svode na to: gdje što jeftinije kupiti, kako naći dobro plaćeni posao, gdje se može dobro zabaviti…? Uz ta tri, valjda najčešća pitanja, prigodice se postavljaju i neka druga pitanja o nekim ljudima ili događajima koji su u danom trenutku važni.

Važni?! Nije li uvijek važno znati ‘što treba činiti da se baštini vječni život‘?! Jer ako se promaši život vječni onda je zapravo sve promašeno! To je onda slično kao da se vozimo u dobrom autu, s dobrim društvom, po dobrom putu: s čestim zastajkivanjima da se malo zabavimo, nešto pojedemo i popijemo, a onda s tog puta završimo u provaliji i svi umremo. Lijepo smo i zabavno putovali, ali željenoga cilja nismo dostigli.

I naš život je jedno takvo putovanje na kojem puno toga doživimo: lijepoga i ružnoga, onog što smo htjeli i onog što nismo htjeli. I životno iskustvo brojnih generacija nas uči da to putovanje života sigurno ide svome kraju, kraju kojega je većina ljudi napretkom medicine malo odgodila, ali ga nikako nije otklonila. Zato je promašaj nikad se ne pitati ‘što činiti da se život vječni postigne‘.

Zakonoznanac iz današnjeg evanđelja je postavio to pitanje makar je kao zakonoznanac već znao odgovor na to pitanje. Naime Zakon, a to je ustvari skup više biblijskih knjiga Staroga zavjeta, kojega je on znao, zato se i zove zakonoznanac, daje odgovor na to pitanje. Sam evanđelista Luka navodi da je to pitanje taj čovjek postavio zato ‘da Isusa iskuša‘. Zato ga je Isus i podsjetio da on već zna odgovor na svoje pitanje. I stvarno je taj zakonoznanac sam sebi dao odgovor navodeći riječi iz Zakona. Nije mu trebao Isusov odgovor. Pojednostavljeno rečeno Isus mu je kazao: ‘Pa vidiš da već znaš to što pitaš, već znaš što treba činiti. To i čini pa ćeš živjeti vječnost.’

Ali kad se čovjeku nešto neda, onda traži razne izlike da ne čini ono što bi trebao. Tu se svatko od nas može lako naći. Tako se i ovaj zakonoznanac pravi nevješt: ‘kako da ljubi bližnjega, ako ne zna tko mu je bližnji‘? Isus vidi da bi se ovaj htio s njim malo nadmudrivati pa mu zato daje odgovor primjerom iz kojega je i sam zakonoznanac lako zaključio ‘tko je bližnji‘. Tu nema mjesta nadmudrivanju: bližnji je onaj ‘tko treba pomoć‘ … bližnji je onaj ‘tko pomaže‘ potrebnome!

Dvojica prolaznika koji nisu pomogli čovjeku u potrebi bili su ‘levit‘ i ‘svećenik‘, a to su najkraće rečeno bili vjerski službenici židovskoga naroda. Već bi se po tome od njih očekivalo da pomognu čovjeku u potrebi. Iz kojih razloga to nisu učinili mi u stvari ne znamo, znamo samo da ih Isus nije stavio za primjer koji treba nasljedovati.

Isus je za primjer postavio Samarijanca koji je pomogao potrebnome čovjeku. Najprije je na licu mjesta oprao i zavio rane stradalome čovjeku, onda ga je stavio na životinju koju je do tada jahao a sam je kraj njega dalje išao pješice, pobrinuo se za odgovarajuću njegu onoga doba u jednom gostinjcu, jer tada nije bilo ambulanti ni bolnica. Čak je i on sam ostao te noći u tom gostinjcu, valjda sa željom da vidi kako se ranjenik oporavlja. Kad je sutradan odlazio dalje svojim poslom, unaprijed je platio predviđene troškove uz napomenu da će i doplatiti bude li potrebno. ‘Dva denara‘, koja je unaprijed platio, bile su u stvari ‘dvije dnevnice‘ ljudi onoga vremena.

Kad je Isus dovršio ovu priču, bio je to istinski šok za ovoga zakonoznanca, koji je htio Isusa iskušati. Bio je to šok i za sve okupljene oko Isusa jer im Isus za primjer postavlja Samarijanca, čovjeka koji je pripadao susjednom narodu kojega su Židovi iz dubine duše mrzili. Jednostavno su Židovi smatrali Samarijance manje vrijednim ljudima. Samarijanci pak nisu bili ništa obazriviji prema Židovima.

Ovim primjerom Isus uči, i svoje suvremenike i nas sada, koje kvalitete živi dobar čovjek. Nevažno je pritom kojemu narodu pripada. Ljubiti Boga i bližnjega svoga najbolji je, i zapravo jedini, životni put na zemlji da se postigne život vječni. Imamo razloga biti sretni – i Bogu i ljudima zahvalni – ako smo u takvoj situaciji kad mi više možemo pomagati negoli smo u situaciji da je nama potrebna pomoć. Lijene ljude ne treba pomagati … jedino ono najosnovnije da ne umru od gladi ili bolesti.

I opet želim i moram reći: nedjeljna sveta misa je sigurno prava pomoć da dobijemo nadahnuće što činiti našim bližnjima i ujedno je ta misa istinska jakost da to čime smo nadahnuti što češće i mognemo učiniti. I onda ono najvažnije: tako ćemo i vječni život baštiniti.