Budimo Kristovi – sada i za svu vječnost
34. NEDJELJA KRISTA KRALJA
(B-2012)
Svi smo mi čuli za kompjutore. Manji je broj onih koji se njima i služe na poslu ili kod kuće za vlastite potrebe. Mnogo je manji broj onih koji za te kompjutore pišu programe, kako bi ti isti strojevi mogli raditi tako različite poslove. Tako kompjutori mogu prikazivati slike i svirati glazbu, mogu brojiti ljude ili predmete… i uistinu je na stotine raznih poslova koje mogu obavljati praktički isti strojevi ako im se napiše odgovarajući program. Većina od nas o tome ništa ne zna pa se samo više ili manje čudimo kako to sve ide… ili pak smo to već tako prihvatili da se i ne čudimo makar ne razumijemo.
No, pa ako je tako u samo jednom ovako malenom dijelu naše svakodnevice: da više toga ne razumijemo, a ipak se time služimo, onda se ne smijemo čuditi što mnogo toga ne razumijemo u svjetskim događanjima, a još manje se možemo čuditi ako ne razumijemo kako Bog djeluje o ovome svijetu i među ljudima. Nekim ljudima su ta događanja zapreka da uopće prihvate Boga, jer si misle da ‘svijet ne bi bio tako smušen da ima Boga‘, dok su nekim drugim ljudima ta ista događanja upravo poticaj da računaju s Bogom jer vide da su se ljudi u mnogim stvarima pogubili i ne mogu naći prava rješenja. Bez pravih rješenja čovjek ne vidi smisla, a bez smisla je cijeli život samo ‘hod prema smrti‘. I to uvijek prekratki hod… pa makar se živjelo i stotinu godina. Mi kršćani vjerujemo da se je u ta zbivanja, u svijetu i među ljudima, uključio i Bog: i to ne samo tako da je stvorio svijet koji se ravna po prirodnim zakonima – koji su opet postavljeni od Boga Stvoritelja – nego se je Bog i kao Čovjek angažirao za ljude. U Isusu Kristu Bog se je spustio na razinu čovjekovih očiju i ušiju, čovjekovih radosti i muka, kako bi ljudi uvidjeli da su Bogu važni. Tako važni da je Bog ljudima namijenio vječni život po uskrsnuću. Isusovo uskrsnuće je temelj i najava tih ljudskih uskrsnuća. Danas mi toga Isusa Krista uskrsloga slavimo kao ‘Kralja svega stvorenoga‘. Zadnja nedjelja u crkvenoj godini uvijek se tako zove i slavi.
Posve je sigurno da taj i takav naziv za Isusa Krista zvuči posve nesuvremeno u ušima nas i naših suvremenika. Kraljevi i kraljevstva pripadaju nekim prošlim vremenima. O tome nema potrebe nešto posebno raspravljati i obrazlagati. Inače je taj naziv za Isusa Krista poprilično nov u kršćanskoj povijesti, točnije od 1925. godine. Naime, početkom 20. stoljeća u svijetu su se događale mnoge promjene koje su izazivale i poprilično nesigurnosti kod velikog broja ljudi, pa je papa Pio XI. htio umiriti kršćanske vjernike da ne budu zbunjeni i uznemireni tolikim promjenama, jednostavno zato što mi ljudi po kršćanskoj vjeri znamo da pripadamo Bogu tako jako da sve promjene ne mogu tu pripadnost izmijeniti niti izbrisati. Nešto slično kao kad su djeca uplašena i zbunjena nekim događanjima u školi ili u kući, pa ih roditelji umire i utješe: neka se ne plaše jer su oni i dalje njihova zaštita i sigurnost. Isus se inače u Bibliji najčešće naziva: Sin Čovječji, pa Spasitelj, Učitelj. Kraljem se naziva na samo dva mjesta: mudraci s Istoka su rekli da su se došli pokloniti ‘novorođenom Kralju‘ i kad Pilat, kako smo to čuli u evanđelju, pita Isusa ‘da li je on kralj‘?
Isus je odgovorio da on je kralj, ali je odmah dodao da ‘njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta‘. Isus je rekao Pilatu i po čemu to može vidjeti: njegovi se ne bore za njega! Tako se onda niti Krist Kralj ne može razumjeti u kategorijama ovoga svijeta i ne smije ga se uspoređivati s kraljevima ovoga svijeta. Pa, konačno ‘kraljevsko prijestolje‘ na kojem su mnogi ljudi vidjeli Isusa uistinu je neobično: križ na Kalvariji. Nijedno kraljevsko prijestolje sačuvano u muzeju ne izgleda tako. A Isusova kraljevska služba je – kako sam reče u današnjem evanđelju – ‘svjedočiti za istinu‘. A istina koju Isus svjedoči je ta da Bog ljude voli neizmjerno. Ne može čovjek biti takav da ga Bog ne bi volio, ali čovjek može biti takav da i tu neizmjernu Božju ljubav može prezreti i odbiti. To je nama ljudima nedokučiva tajna Božje ljubavi i čovjekove slobode. No, ako se možemo služiti kompjutorima premda njihov rad baš previše ne razumijemo, tako možemo koristiti i svoju slobodu na način da nam u tome pomaže Božja ljubav. Mnogi su ljudi to tako uspješno spojili da su postigli i vječni život u nebu – neki od njih su i službeno proglašeni svetima: nama za uzor i nasljedovanje.
Vrlo je zanimljivo kako se ljudi našega vremena – a i ne samo našega – jako otimaju tome da budu ‘pod Božjom vlašću‘, da bi u svom ponašanju bili odgovorni Bogu… a dosta lako prihvaćaju biti pod vlašću ljudi koji im nameću svoja pravila i o čijoj su volji ovisni. Baš ovih dana smo svjedoci kako se situacija kod ljudi lako mijenja: oni koji su donedavno bili na vlasti i drmali svijetom, odjednom se nađoše iza rešetaka… a oni koji su bili iza rešetaka, i kojima je prijetila dugogodišnja zatvorska kazna, odjednom su na slobodi. Jednostavno se može i mora reći kako su ljudski odnosi i ljudska pravila prevrtljiva i varava… daleko od prave istine. A baš smo u evanđelju čuli Isusa: „Tko je god od istine, sluša moj glas.“ To onda znači da je nesigurno i iluzorno samo od ljudi, pa i onih koji nam trenutno izgledaju najbolji, tražiti i očekivati takvo uređenje svijeta i međuljudskih odnosa da svi budu sretni i zadovoljni. Samo oni ljudi koji svoje prosudbe i ponašanja nastoje u što većoj mjeri uskladiti s Božjom istinom, mogu biti istinski predvoditelji u ljudskom življenju – s tim da i oni moraju često zastati i preispitivati svoje postupke: i onda se za grijehe i promašaje kajati, tražiti nova nadahnuća i jakost da se opet i opet trude oko dobra.
