Budimo našim bližnjima povod za dobro
16. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2018)
Iz osobnog iskustva znamo da o ljudima koje volimo i do kojih nam je stalo pričamo samo lijepo. Ako i učine nešto što im ne služi na čast, to nastojimo zadržati za sebe i ne razglasiti među ljude. Nažalost, nerijetko se događa i obrnuto: o onim ljudima koje ne volimo, koji su nam iz bilo kojih razloga odbojni, ne pričamo lijepo. I jedva čekamo da imamo priliku razglasiti neku njihovu manu, nepodopštinu i neuspjeh. Nešto od toga vidjelo se i čulo i ovih dana Svjetskog nogometnog prvenstva, a osobito na povratku naše reprezentacije. Zadivljuje velika podrška neviđenog mnoštva ljudi i neshvatljiva odbojnost i prezir glasne manjine.
Dakle, svi smo mi ljudi skloni sebi i svojima opravdavati i opraštati pogreške, a nama nepodobnim ljudima njihove pogreške raznositi svijetom pa i preuveličavati.
Bolji poznavatelji Biblije znaju da se u toj knjizi nerijetko kritiziraju i vodeći ljudi u vjerskom i društvenom životu židovskog naroda. Jednu takvu ozbiljnu kritiku vođa židovskog naroda slušali smo i u današnjem 1. misnom čitanju. Poznato nam je da Biblija ‘narodne vođe‘ često zove ‘pastirima naroda‘. Naime, u narodu koji se bavi ispašom stoke lako je zamijetiti veliku važnost pastira koji vode stada na pašnjake i pojila. Bez dobrih pastira ni stadima nije dobro.
Poprilično je neobično, zapravo začuđujuće i zadivljujuće, kako su ti židovski ‘pastiri naroda‘ dopustili da se takve kritike i prigovori na njih mogu nalaziti u Bibliji. Jednu od tih kritika čuli smo i u današnjem 1. misnom čitanju iz Knjige proroka Jeremije. Ne spominju se detalji nego je jednostavno zapisano kako se ne brinu za narod koji im je povjeren. Piše i da to neće biti bez posljedica za njih. Za taj nemar morat će s Bogom ‘srediti račune‘. Dakle je to ozbiljna opomena tim narodnim vođama. No, mala je korist narodu od tih kasnijih ‘sređivanja računa‘, pa zato prorok najavljuje da će se sam Bog uskoro pobrinuti za narod preko novih, boljih pastira. Važno je zapaziti da je ta opomena opstala u Bibliji. Kako to da ‘pastiri naroda‘ nisu naredili piscima Biblije da tu opomenu malo ublaže ili posve preskoče! To je onda bilo dosta lako jer je bilo malo, jako malo knjiga i ne bi trebalo puno truda da se to učini. Tada nije bilo tiskarskih strojeva nego su se knjige ručno pisale i prepisivale i lako bi bilo vodećim ljudima zapovjediti da se te negativnosti izbace iz knjige koju pišu. Očito se nisu usudili to učiniti. Ne zato što im ne bi bilo važno što piše, nego zato jer su vjerovali da ti sveti pisci – proroci – tako pišući ne prenose svoju poruku nego Božju! Eto, tako je i taj podatak jedan od pokazatelja da su u Bibliji doista zapisane Božje poruke, a ne ljudska promišljanja.
A Božja poruka se ne dira, Božja poruka se ne smije mijenjati i prilagođavati prema ljudskim željama. Ljudi se trebaju ravnati po Božjoj poruci, a ne treba se Božja poruka ravnati prema ljudima! Vjerujem da smo si ovim razmišljanjem barem malčice više potvrdili sigurnost da je u Bibliji Božja poruka izrečena ljudskim pojmovima.
Kroz dugu ljudsku povijest bilo je više pokušaja prilagođavanja Božje poruke trenutno prevladavajućim mišljenjima ljudi nekog vremena. Nekad su ti pokušaji bili grubi, nekad pak lukavi. U ovo naše vrijeme, koje je nama i najvažnije, najčešće se hoće reći da je Biblija ‘prekruta‘ u svojim zahtjevima i da nije baš prikladna za suvremeno doba. No, Biblija je ipak ostala nepromijenjena: i to kroz tisuće godina, sve do naših dana. Ovo naše vrijeme osobito je glasno – jednostavno zato jer ima puno tehničkih mogućnosti – u traženju prilagodbe Božje poruke tzv. ‘novim vremenima‘. Istina je da se životne okolnosti kroz povijest podosta mijenjaju. Napredak znanosti, tehnike i medicine, donosi ljudima blagodati koje prijašnje generacije nisu mogle ni sanjati. Ali kroz svu povijest – u svim promjenama – čovjek u svojoj biti ostaje isti, ostaje ‘Božji stvor‘ koji treba u što većoj mjeri živjeti svoje dostojanstvo ‘Božjeg stvora‘: i prema sebi i prema svojim bližnjima. Dakako, i u svojem poslovanju, u rješavanju ljudskih i prirodnih problema.
Prošle nedjelje u evanđelju smo slušali o slanju apostola u svijet s porukom Božje brige za ljude. Išli su dva po dva. U današnjem evanđelju smo čuli kako su se apostoli vratili i kako su Isusu pripovijedali što su činili i naučavali. Nismo u tom pripovijedanju čuli nikakve detalje, ali je očito njihov pohod među ljude zainteresirao mnoge od onih koji su ih slušali. A to vidimo po tome da su ih mnogi ponovno tražili. Tražili su ih očito zato da im opet govore Božju poruku i da čine Božja djela.
Možda su nakon ovoga apostoli htjeli još malo uživati u svojoj važnosti i popularnosti – sjetimo se kako je bilo na dočeku naših srebrnih reprezentativaca u nogometu – ali im Isus to ne dopušta. Jednostavno ih šalje ‘u osamu da otpočinu malo‘. Kao da im je Isus htio reći: ‘Nemojte se sad raspekmeziti u svojoj popularnosti, jer će vas za kratko vrijeme ti isti ljudi proganjati i na smrt osuđivati‘. Doista je ljudska slava prolazna: kao voda vrh pijeska. No, na kraju izgleda da se apostoli i Isus nisu mogli niti malo odmarati jer su ljudi otkrili to ‘samotno mjesto‘ na koje su i oni došli opet u velikom broju – tako da to više i nije bilo ‘samotno mjesto‘ nego ‘mjesto gužve‘. I to mnoštvo Isus je opet poučavao mnogočemu.
I nas danas Isus poučava mnogočemu. Na nama je da to vjerom prihvatimo ili nevjerom odbacimo. Svaka nedjelja je prikladan i privilegirani dan za susret s uskrslim Isusom na sv. misi: tu nas mnogočemu uči i za suputnika u životu nam se nudi.
