Budimo zahvalni: Bogu i ljudima
28. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2013)
Nedavno smo proslavili Dan neovisnosti, dan kojim se proslavlja donošenje saborske odluke o raskidu svih veza države Hrvatske s bivšom državom. Znamo da postoje i drugi praznici i blagdani kojima se proslavljaju neki važni događaji u bližoj ili daljnjoj prošlosti. A mi kršćani svake nedjelje slavimo događaj koji će se tek zbiti u budućnosti: to je događaj uskrsnuća. Mnogi bi valjda sada htjeli reći da se je i događaj uskrsnuća već zbio: Isus je uskrsnuo. Da, to je istina. Ali taj događaj uopće ne bi bio ljudima važan da to Isusovo uskrsnuće nije temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća! Što bi nama značilo da je Isus uskrsnuo, ako i mi ne budemo uskrsnuli?! Zato valja reći da svaka nedjelja nije proslava samo nekog prošlog događaja, nego je to proslava budućnosti, onoga što će se dogoditi nama: proslava našeg uskrsnuća. Na svom putovanju prema uskrsnuću, mi se kršćani često – bilo bi poželjno svake nedjelje – susrećemo s tim uskrslim Isusom na sastanku poznatom nam pod imenom sv. misa.
Danas smo tog uskrslog Isusa susreli u evanđelju dok je čudesno ozdravio desetoricu gubavaca. Vjerujem da je mnogima poznato kako je u ono vrijeme guba bila neizlječiva bolest. A kako je bila i zarazna to se je od nje štitilo tako da su bolesnici bili strogo odijeljeni od zdravih ljudi. Ta potpuna odijeljenost od zdravih ljudi, pa bili oni i članovi vlastite obitelji, činila je tu bolest još strašnijom.
Očito su gubavci iz današnjeg evanđelja puno toga čuli o Isusu. Čuli su ne samo da je ‘dobar čovjek‘ nego i da čini čudesa. Jer inače ne bi imalo nikakvog smisla vikati mu ‘da im se smiluje‘. Običan čovjek mogao im se smilovati samo tako da im da nešto za pojesti ili nešto za obući… zdravlje im nije mogao dati. Ovi su gubavci vjerovali da im Isus baš zdravlje može dati! Svoj vapaj za ozdravljenjem uputili su Isusu izdaleka jer se kao gubavci nisu smjeli približiti zdravima. Njihova vjera da ih Isus može ozdraviti bila je nevjerojatno jaka: bilo im je dovoljno ono što im je Isus rekao. I ozdravili su tijekom hoda prema svećenicima kojima ih je Isus uputio.
Ako im je vjera bila nevjerojatno velika, zahvalnost im je bila nevjerojatno mala – praktički je nije ni bilo, jer je samo jedan od desetorice došao zahvaliti se Isusu za svoje ozdravljenje. Čak je i za vrlo tolerantnog Isusa to bilo čudno: Ne doći reći ni ‘hvala’, a ozdravio si od neizlječive bolesti! Pa iz običnog ljudskog iskustva znamo kako se već malu djecu nastoji naučiti da reknu ‘hvala‘ kad dobiju neki dar ili pak kad im netko učini nešto dobro i lijepo. Većina djece to revno čini, ali bude i onih koje treba više puta podsjetiti: ‘što treba reći‘.
Dakle, i za Isusa je bilo neobično da se je samo jedan od izliječenih došao zahvaliti za ozdravljenje. A taj jedan je bio tuđinac, točnije bio je Samarijanac, svi ostali su bili Židovi. Za bolje razumijevanje ovog događaja ozdravljenja i zahvalnosti za ozdravljenje valja nam znati da su Židovi sebe smatrali boljima i bližima Bogu od bilo kojih drugih ljudi, dok su za svoje susjede Samarijance računali da su u najmanju ruku tek u ‘drugom‘ ili možda nekom daljnjem ‘redu‘ pred Bogom. Vjerojatno su zato devetorica Židova mislili da je njih, kao ‘svoje‘, Bog ionako ‘bio dužan‘ ozdraviti pa se nemaju nešto posebno Bogu zahvaljivati… Samarijanac pak je shvaćao svoju nedostojnost pred Bogom, pa je u ozdravljenju prepoznao posebnu Božju naklonost prema njemu. Zato je ‘znao‘ da mora reći ‘hvala‘!
I drugi izliječeni stranac, Naaman Sirac, također je ‘znao‘ da mora reći ‘hvala‘ za svoje ozdravljenje od gube u vrijeme proroka Elizeja, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Čuli smo i da je prorok Elizej odbio primiti nagradu za izlječenje, odbio je jer je bio svjestan da ga nije on ozdravio nego Bog – i to je htio posvjedočiti tom izliječenom strancu Naamanu svojim odbijanjem dara. Čuli smo kako je ozdravljeni Naaman doslovce ‘navaljivao‘ da prorok Elizej primi dar zahvalnosti, ali je jednako tako prorok bio uporan u odbijanju toga dara. Onda je izliječeni gubavac Naaman proroku uputio neobičnu zamolbu: da smije sa sobom ponijeti ‘zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge‘. Zašto mu je trebala ta zemlja? Pa u ta stara vremena mnogi su se ljudi vrlo ponizno klanjali Bogu: najčešće tako da bi se spustili na koljena i onda čelom dotaknuli zemlju ispred sebe. Hm, a nama je danas teško kleknuti. Očito je Naaman naumio tu zemlju nasuti u svom dvorištu tako da se onda na toj zemlji može klanjati Bogu koji mu je vratio zdravlje. A kako je zdravlje dobio na ‘izraelskoj zemlji’ to je htio na toj zemlji i dalje Bogu se klanjati.
Naime, ljudi starih vremena su vjerovali da svako područje ima ‘nekog svog boga‘ koji je tu aktivan. Pa ako je u rijeci Jordan aktivan tako jaki Bog koji ga je mogao ozdraviti od gube, tada neizlječive bolesti, onda je razumljivo njegovo ponašanje: on se i ubuduće želi samo tom Bogu klanjati. Mnogi ljudi našega vremena pak su u napasti, dok gledaju i slušaju o nevoljama na mnogim mjestima kugle zemaljske, zaključiti kako Bog više ‘nigdje ne djeluje‘ – jer, kad bi djelovao, valjda se ne bi toliko nevolja i zloća događalo. A Bog je dao ljudima slobodu: pa mogu činiti i dobro i zlo, s tim da će jednom o tome ‘polagati račun‘.
U naše vrijeme guba je prisutna u tek ponekim siromašnim krajevima kugle zemaljske. Ta bolest se danas liječi i ljudi od nje ne moraju umrijeti. Ipak i danas poneki bolesnik umre od te bolesti jer je za njega lijek protiv gube nedostupan. Dakle, danas lijek postoji ali si poneki takvi bolesnici ipak ne mogu taj lijek priuštiti. (Slijedeća nedjelja bit će Misijska nedjelja i skupljat ćemo novčana sredstva za pomoć ljudima siromašnih misijskih krajeva… i možda će baš naš dar nekom gubavcu pomoći da se izliječi od te bolesti).
No, u naše vrijeme postoji nova ‘guba‘, nova bolest koja je ljudima skoro neizlječiva. To je gramzivost i nezainteresiranost za duhovne vrednote. Danas mi kršćani moramo ozdravljati poremećene odnose ljudi: kako prema materijalnim dobrima tako i poremećene odnose ljudi jednih prema drugima. Ozdravljenje od tih ‘modernih bolesti’ našega vremena nije ništa manje čudo od ozdravljenja od gube u Isusovo vrijeme. Isus pak je poučio nas kršćane da je Bogu zapreka za djelovanje samo tvrdoća ljudskoga srca koje Boga ne prihvaća. Jer Bog poštuje čovjekovu slobodu i silom mu se ne nameće!