Caru carevo, a Bogu Božje

29. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2014)

Današnji kratki odlomak iz Knjige proroka Izaije nosi nam Božju poruku da ovim svijetom upravlja Bog. Bog to čini i preko onih ljudi koji toga nisu svjesni: u konkretnom slučaju prorok Izaija govori o poganskom caru Kiru. No upravo zbog tog ‘ljudskog elementa‘ u tom Božjem upravljanju svijetom, često se događaju nepravde i trpljenja. Kad bi ljudi bili više po Božjem, toliko bi toga u životu bilo lakše i ljepše. Ipak, svakome je čovjeku moguće i ne posluhnuti te nutarnje  Božje poticaje i ravnati se po svome. To su grijesi koji sigurno škode i onima koji ih čine i onima protiv kojih se čine.

Zato apostol Pavao u svojoj Poslanici Solunjanima izriče veliku radost što su vjernici Soluna poslušni Božjim poticajima koji su došli do njih po naviještanju evanđelja. Apostol Pavao se sjeća njihove ‘djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade‘. U nastavku poslanice koji danas nismo čuli apostol Pavao piše i o konkretnim stvarima u kojima je prepoznao tu njihovu ‘djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu‘.

U današnjem evanđelju pak susrećemo sasvim drukčije ljude: ‘farizeje‘ i ‘herodovce‘. U njima ne samo da nema ‘djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade‘, nego u njima nema niti običnog ljudskog poštenja. O tome nam govori već prva rečenica evanđelja: došli su k Isusu ‘da ga uhvate u riječi‘. Za bolje razumijevanje onoga što se tu zbivalo, potrebno je znati da se te dvije skupine ljudi – farizeji i herodovci – u stvarnom životu nisu nikako podnosili, bili su si istinski neprijatelji. Razlog je bio vrlo jednostavan: farizeji su držali da je izraelski narod Božji izabrani narod i da zato tim narodom može upravljati samo Bog. I Bog to čini preko svojih vjerskih službenika, a farizeji su bili u najmanju ruku savjetnici tim službenicima. Zato farizejima nikako nije bilo prihvatljivo da izraelskim narodom upravlja tuđin: rimski poslušnik kralj Herod. A ‘herodovci‘ pak su bili skupina koja se prilagodila trenutnoj vlasti jer su tako dobili odgovarajuće položaje i povlastice.

Obje ove skupine vidjele su u Isusu zajedničkog neprijatelja i zato su se udružili protiv Isusa. I jedni i drugi su sigurno čuli kako je Isus često ‘pobijedio’ razne protivnike koji su mu postavljali ovakve i onakve zamke pred ljudima. I zato su smišljali kako da ipak Isusa nadmudre. I valjda su se sami sebi divili kako su dobru klopku za Isusa smislili. U početku su doduše glumili prijateljstvo i poštovanje prema Isusu pa su mu rekli da oni znaju kako je Isus ‘istinit i nepristran‘ u svojim nastupima. Nemaš im što zamjeriti kako se fino prema Isusu izražavaju. A onda im je Isus rekao da prepoznaje njihovu opakost i prijetvornost: „Licemjeri, zašto me iskušavate?“ U čemu se sastojala opakost i prijetvornost njihova pitanja ‘Je li dopušteno dati porez caru ili nije‘? Mnogi od vas vjerojatno već znaju u čemu je bila zamka ovoga pitanja, ali nije naodmet podsjetiti se na to, ili pak i po prvi puta čuti.

Ako Isus odgovori da ne treba plaćati porez, doći će u sukob s vlastima, na čelu s kraljem Herodom, zato su tu ‘herodovci‘ da dojave kralju što Isus govori: da buni narod protiv vlasti. Ako pak odgovori da treba plaćati porez, onda će ga ‘farizeji‘ optužiti pred narodom da je i sam Isus simpatizer u narodu omrznutog tuđinskog kralja. Mogli su se i farizeji i herodovci diviti samima sebi kako su dobru klopku postavili Isusu: nema mu spasa – nekom će se sigurno zamjeriti.

A Isus se nije nikome zamjerio a niti je izbjegao odgovor. Već smo više puta čuli pojedine političare kad ih upitaju ovako ‘nezgodna pitanja‘ da često izbjegnu odgovor riječima: ‘nemam komentara‘ ili kažu: ‘sad nije tema za takva pitanja‘. Isus je i ljudsku opakost i prijetvornost upotrijebio za istinsku pouku: kako svojim suvremenicima tako i ljudima svih vremena – pa naravno i nama danas. Koja je dakle pouka za nas.

Novac, što je novac? Novac je ustvari znak života i rada: dakle privređivanja jedne organizirane zajednice i mora služiti općemu dobru. Zato se novcem plaća porez, prirez, danak ili harač – praktički je svejedno kako se ta obveza plaćanja zove – da bi zajednica mogla funkcionirati. Ne činimo velebno djelo ako ispunjamo pravednost i poštujemo zakon, ali činimo veliko zlo ako kršimo pravednost i ne poštujemo zakone. Ovdje je prilika da se zapitamo koliko smo puta mi spremni ‘zaraditi na crno‘, a istodobno smo ‘glasni kritičari društvenih nepravdi‘. Jednostavno rečeno: dio našeg zarađenog doista pripada društvu za opće dobro jer nam to organizirano društvo i omogućuje tu našu zaradu.

A što pripada Bogu? Bogu pripada sam čovjek! Kao što se na novcu nalaze prepoznatljivi natpisi neke države, tako se na čovjeku prepoznaje ‘Božji natpis‘, ‘Božja slika‘ na koju je od Boga stvoren. I zato čovjek ne smije sebe dati, prodati, za položaj u društvu niti za stjecanje materijalnih dobara. Cjelokupni čovjekov život sa svim njegovim sposobnostima i postignućima pripada Bogu, a sposobnosti su mu darovane da može činiti više dobra, a dostignuća su mu pokazatelj uspješnih ulaganja primljenih sposobnosti.

Evo, danas se posebno spominjemo misijskih djelovanja Katoličke crkve po svijetu. I tu je Bog pojedine ljude pozvao, i sposobnostima opremio, da mogu naviještati radosnu vijest – evanđelje – ljudima širom svijeta do kojih ta vijest još nije doprla, ili su za nju tek površno čuli. Nažalost se danas često puta pokazuje da su i među kršćanima naših prostora mnogi vrlo slabo i površno poučeni u vjeri u kojoj su kršteni, primili sakramente krizme i ženidbe.

Neki će prvo pomisliti na to da ti ‘pokršteni ljudi‘ ne sudjeluju u nedjeljnoj sv. misi. Pa, da, to je jedan od pokazatelja… s tim zanemarivanjem nedjeljne sv. mise se možda počelo nekršćanski ili malo-kršćanski živjeti. Naime, nije valjda lako nedjeljom na misi slušati o Božjoj velikodušnosti i ljubavi prema ljudima, a onda se preko tjedna ponašati sebično i nepošteno. Evo nam nekoliko poznatih primjera našeg vremena za nekršćansko življenje.

Nerad, nepravedno iskorištavanje socijalnih prava, potkradanje poreznog sustava, nebriga za pravednost u društvu, neplaćanje radnika, neprimjereno iskorištavanje prirodnih dobara. Prodaja opće imovine također je grijeh protiv društva i protiv Boga. Ne smijemo olako odustati od nastojanja, ili kome je draže reći od borbe, za takav način života koji će poštivati i ljude i Boga. Nije lako tako živjeti, ali je vrijedno tako živjeti. I onda se čovjek ni tijekom života nema čega sramiti, a ni prelazak u vječnost neće biti propast u mrak i tamu gdje će biti ‘plač i škrgut zubi’.

Dobili smo od Boga život da ostavimo trag dobra na ovom svijetu i da postignemo vječnost u nebu.