Čekamo Onoga koji će doći
1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(C-2018)
Prošle smo nedjelje Svetkovinom Krista Kralja završili jednu crkvenu liturgijsku godinu, a ove smo nedjelje, 1. došašća, započeli novu crkvenu liturgijsku godinu. Mnogima je sigurno poznato da se u jednoj liturgijskoj godini podsjećamo na sve ono što je Bog učinio – i što trajno čini – u ljudskoj povijesti za svoja najdraža i najvrednija stvorenja: za ljude. Dakako, samo podsjećanje ne bi puno značilo niti imalo nekog većeg smisla, nego se mi po slavlju sakramenata uključujemo u plodove tih Božjih zahvata u ljudsku povijest. Tako ti Božji zahvati postaju plodonosni i za nas. Najpoznatije i najčešće naše uključivanje u plodove Božjih zahvata među ljudima jest nedjeljna sv. misa.
Novu liturgijsku godinu započinjemo vremenom došašća, vremenom u kojemu se podsjećamo da Netko dolazi pa ga mi iščekujemo. A očekivati se može samo nekoga tko je najavljen – tko nam dođe iznenada, njega ne očekujemo: on nas iznenadi – ugodno ili neugodno. Taj Netko je bio najavljen odmah u počecima ljudskoga roda, odmah čim su se ljudi ‘grijehom neposluha‘ udaljili od Boga. Naime, Bog je u svojoj svemoći stvaranja i u svojoj beskrajnoj ljubavi stvorio bića – ljude – koji su mu toliko vrijedni i dragi da ih ne može prestati ljubiti makar oni ‘bježali‘ od njega. Kao što je slikovito prikazano da se je Adam htio sakriti u grmlje. Osim što Bog ljude beskrajno ljubi on ih je stvorio i beskrajno slobodne: toliko slobodne da se mogu i od samog svoga Stvoritelja udaljiti i posve ga zanemariti, pa i odbaciti. Nešto podrobnije o tome čovjekovom udaljavanju od Boga slušat ćemo i razmišljati na blagdan Bezgrešnog začeća BDM, dakle slijedeće subote.
Ljudskim riječima govoreći Bog se nikako nije mogao pomiriti s tim da se ljudi – ta njemu tako draga i vrijedna bića – zauvijek udalje od njega. Zato je odmah – slikovito bi mogli reći još isto popodne kad je saznao za grijeh ljudi – Bog najavio Spasitelja… I onda je kroz dugu ljudsku povijest u jednom narodu po prorocima podržavao tu vjeru u Božje ispunjenje zapovijedi.
Malo prije, u 1. misnom čitanju, slušali smo proroka Jeremiju koji svojim navještajem podržava i osvježava Božje obećanje o dolasku Onoga koji će popraviti čovjekov odnos prema Bogu, Onoga koji će spasiti od Boga odmetnutoga čovjeka. Niti jedan prorok nije najavio dan toga dolaska nego su proroci samo opisivali okolnosti u kojima će se pojaviti i način na koji će među ljudima djelovati. Većina je proroka u svojim najava očekivala i govorila kako će taj Spasitelj djelovati među ljudima u punoj sili i moći – toliko velikoj da među ljudima neće biti sumnje da je to od Boga najavljeni i od ljudi očekivani Spasitelj. Zato mnogi židovski vjernici nisu mogli tada, a mnogi ne mogu niti sada, prihvatiti Isusa kao obećanog Spasitelja jer se nije ‘pokazao silnim‘. Tu se Židovi ravnaju po čistoj ljudskoj logici: zamisli, Bog, pa da završi u sramoti križa!? To je Židovima sablazan, a poganima ludost!
U današnjem evanđelju taj Spasitelj govori o ‘kraju‘ ovoga i ovakvoga svijeta. To će biti tako silovito da će se ‘sile nebeske poljuljati‘. Uz ta svemirska događanja i ljudi će ‘izdisati od straha i iščekivanja‘ onoga što prijeti svijetu. Međutim, veli Isus, to ipak neće biti propast niti za svijet niti za ljude. Tada će nastati preobrazba – i svijeta i ljudi. Zato Isus poziva svoje ljude ‘da se usprave i podignu glave‘ jer završava vrijeme u kojem ljudi broje dane i godine i pretvara se u vječnost.
Isus nastavlja kako je upravo zbog te vječnosti jako važno kako se živi vrijeme, kako se žive dani i godine. U nekim pojedinostima Isus je posve jasan: ljudi ne smiju živjeti u ‘proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama‘. Ma smijemo i jesti i piti i voditi brigu o životu – no to sve treba biti u skladu s dostojanstvom ljudi koji su Božji stvorovi. To pak onda znači da moramo znati da ne živimo zato da bismo: jeli, pili i radili, nego jedemo, pijemo i radimo zato da bismo živjeli. U prvi mah te dvije životne stvarnosti izgledaju gotovo jednako, a ustvari je u tome golema razlika.
Nešto od toga može se primijetiti i ovih predbožićnih dana kad se brojni ljudi tiskaju u trgovačkim centrima tražeći božićnu sreću u kupljenim stvarima. Svjedoci smo kako se ovo adventsko vrijeme podosta već pretvorilo u božićno vrijeme. Trgovine su prepune božićnih ukrasa, a nerijetko već i ulice i trgovi sjaje božićnom rasvjetom. Jasno je zašto se trgovine žure: tko prvi ponudi, prvi proda. A kad netko jednom kupi, onda poslije više neće kupiti božićni ukras jer ga već doma ima. Onda pak nemali broj ljudi, kad su već kupili lampice, te lampice i upale… jer je šteta da ostanu u kutiji. I tako se dogodi da ljudi jednostavno predugo ‘božićuju‘, pa kad dođe sam blagdan, Božić je nekako već ‘potrošen‘, izgubio je na svojoj važnosti i jedinstvenosti. Isto bi bilo da netko mjesec dana unaprijed slavi svoj rođendan ili imendan – i onda bi sam dan toga rođendana ili imendana također već bio ‘potrošen‘ i izgubio bi svoj značaj.
Zato je dobro posluhnuti Isusov poziv s kraja današnjeg evanđelja: ‘stoga budni budite i u svako doba molite‘. Molitva je jednostavno: život u zajedništvu s Bogom. Danas započeto adventsko vrijeme nas poziva da u svom životu i radu ne zaboravimo onoga koji je došao među nas po rođenju i koji je otišao pred nama uskrsnućem: ‘pripraviti nam mjesto‘.
Kad adventsko vrijeme završi Božić će nam reći koliko smo mi ljudi Bogu važni: postao je jednim od nas u vremenu da bismo mi mogli biti s njim u vječnosti.
