Čineći dobro u lijepu vječnost idemo

NEDJELJA KRISTA KRALJA

(A-2017)

Puni naziv današnje nedjelje u crkvenom liturgijskom kalendaru glasi vrlo svečano i važno: Nedjelja Krista Kralja svega stvorenja. Mnogi će zamijetiti da glasi i poprilično starinski, da podsjeća na ona stara vremena kad su kraljevi vladali  brojnim kraljevstvima. Danas ima malo kraljeva, zbilja malo, a i oni su više za paradu i kao spomen na prošla vremena negoli što imaju vlast kakvu su imali davni kraljevi. Da, davni kraljevi su bili pravi vlasnici i teritorija kojim su vladali i ljudi koji su na tom teritoriju živjeli. I baš u tom ‘vlasništvu nad svime‘ trebamo promatrati kralja Isusa: on je vlasnik svega stvorenja. Svega stvorenja!

Ti starinski kraljevi, koji su bili vlasnici i teritorija i ljudi na njemu, vladali su tako da su to svoje vlasništvo koristili za svoje dobro. Živjeli su ljepše i bolje, raskošnije, negoli bilo koji od ljudi koji su živjeli u tom kraljevstvu. Nerijetko su bili i nasilnici, pravi prgavci koji su udovoljavali svim svojim prohtjevima bez obzira koliko je to muke i nevolja, pa i samih života, stajalo njihove podanike! Dakako, bilo je i kraljeva koji su vladali na dobrobit svojih podanika odričući se svojih vladalačkih prava, pa poneki i uz žrtvu vlastitog života.

Eto, sad smo došli na ‘teren‘ ovoga Kralja kojega mi danas slavimo: Isusa Krista Kralja svega stvorenja. Prva je neobičnost da ga vidimo na križu. I nije na križ dospio slučajno niti iz nekog hira nego iz neizrecive ljubavi prema svojima. Ne valja reći podanicima jer Isus je svoje ljude nazivao prijateljima i učenicima. Poznato nam je također da se je Isus rado družio s ljudima koje su mnogi izbjegavali iz raznih razloga. Čak su mu zamjerali da takvim druženjem jednostavno ruši ustaljeni poredak po kojemu se znalo ‘tko kamo pripada‘. I ti ljudi s ruba društva rado su se okupljali oko Isusa, i slobodno možemo reći oni su imali i najviše koristi od Isusa. Isus ih je priznavao kao ljude, a mnoge je i ozdravio: neke u duši, neke u tijelu. Neke pak i u tijelu i u duši. Zapravo su svi ljudi koji su vjerom prihvaćali Isusa imali veliku korist: život im je dobio smisao.

I danas je tako: ljudi koji vjerom prihvaćaju Isusa znaju vrijednost i smisao svoga života. Onda ni životne radosti ni životne teškoće ne lete u prazno. Zato i nije svejedno proživjeti nedjelju s odlaskom u trgovinu, s duljim spavanjem, u vožnji na biciklu, ili pak nedjelju proživjeti – među ostalim – i u druženju s uskrslim Isusom na sv. misi. Nedjeljni dan je jednako trajao, jednaki broj sati je prošao, ali plodovi toga dana nisu jednaki. Jednostavno – nisu.

Pri kraju svake godine mnogi ljudi su nekako tužni i često puta znamo sa sjetom reći: ‘Još jedna godina je prošla… ma ne samo prošla nego upravo – proletjela‘. Jedino se ovi mladi i ovi najmlađi vesele prolasku stare i dolasku nove godine: jer njima nova godina pruža nove šanse u ostvarivanju njihovih želja i planova. Stariji ljudi znaju da su s protekom jedne godine ujedno jednu godinu bliže svršetku svoga života na zemlji. No, mi vjernici po vjeri znamo: kako nam se godine množe i život na zemlji prolazi tako nam se vječnost približava: jer mi prolaskom života ne idemo u ništavilo smrti i groba nego idemo Kralju svega stvorenja koji je otišao pred nama ‘pripraviti nam mjesto‘.

A danas smo u evanđelju čuli tako jednostavne upute i pozive što činiti, kako živjeti, da stignemo u to nama ‘pripravljeno mjesto‘. Čak bi mnogi mogli prigovoriti, ili se bar s čuđenjem pitati: „Tako malo uloženoga za tako puno dobivenoga?!“ Sjetimo se i kako je jedan mladić pitao Isusa što mora činiti da ‘baštini život vječni’, dakle da ‘zadobije život vječni’. Kad mu je Isus rekao da čini isto tako jednostavne stvari kao što je to rekao i danas, mladić se poprilično začudio pa je rekao da on već tako živi. Očito je mislio da za veliku vrijednost vječnog života mora činiti nešto jako, jako veliko. A Isusov odgovor je vrlo jednostavan: sve dobro učinjeno čovjeku, ma kako to dobro malo bilo, je jako, jako vrijedno za Boga i za vječnost. ‘Obući gologa, nahraniti gladnoga, posjetiti bolesnoga… i to ti je vrijedno za vječnost‘!

No, mi znamo, iskustvo nas uči – bilo vlastito iskustvo, bilo iskustvo drugih ljudi – da je te dobre sitnice vrlo teško svakodnevno drugima činiti. Mnogo puta se pitamo, glasno ili tiho: ‘Zašto baš ja‘? A odgovor je opet vrlo jednostavan: zato što si ti u toj prilici… zato što ti to možeš i ne treba čekati drugoga i ne treba čekati drugu priliku. Čuli smo kako su se na ishod svoga života čudili i jedni i drugi. Čudili su se i oni koji odlaze u život vječni, čudili su se i oni koji odlaze u muku vječnu! No, jednima je čuđenje završilo neočekivano dobro, a drugima neočekivano loše.

Mi smo sada na svom životnom putu i posve sigurno često činimo dobre sitnice našim bližnjima… i posve sigurno često i propuštamo učiniti ono što smo mogli. I dok traje taj naš životni hod možemo se mijenjati na bolje, možemo se mijenjati i na gore – sve do onog zadnjeg dana na ovome svijetu. Ne mogu ne reći da je svaka nedjelja po ponuđenom susretu s uskrslim Isusom dobra, čak izuzetna prilika, da na primjeru samog Isusa, i mnogih njegovih učenika kroz dugu kršćansku povijest, budemo poučeni i ohrabreni, i Božjim duhom ojačani, da činimo dobro. Malo dobra na ovome svijetu za puno dobra u vječnosti. Tako da i mi budemo među onima koji po svršetku života na zemlji odlaze u život vječni.