Činimo dobro koje možemo – vrijedi i za vječnost

25. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Malo tko od nas iznad pedesetih ne bi mogao reći neki primjer iz života kad je u nečemu zakasnio i da kasnije to više nije bilo moguće ispraviti i nadoknaditi. Naravno, pred mlađima je još podosta prilika za mnogo toga pa im izgleda da im se to neće dogoditi.

A već je i starozavjetni prorok Izaija pozvao svoje suvremenike: „Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!“ Bogu sigurno neće ponestati prilika za djelovanje, nama pak se svakim danom koji je prošao: broj prilika smanjuje. Osobito zato što ne znamo, i nikako ne možemo znati, koliko je još dana pred nama ostalo. Pa onda ne znamo ni koliko još imamo prilika za djelovanje u dobru i za ispravak lošega.

Tu nam sad jako ohrabrujuće i utješno djeluje današnje evanđelje. Ulazak u kraljevstvo nebesko, a to znači ulazak u vječnost neba, Isus je usporedio sa zgodnom prispodobom o unajmljenim radnicima u vinogradu. Jedni su unajmljeni od ranoga jutra, drugi oko tri sata kasnije, treći oko podneva, pa onda svaka tri sata poslije-podne. Posljednji su radili smo jedan sat. A onda su svi dobili jednaku plaću: jedan denar! U Isusovo vrijeme jedan denar je bila uobičajena dnevnica za radnike. I oni radnici od ranoga jutra su bili posve zadovoljni dogovorenom dnevnicom: 1 denar! Zapravo, bili su zadovoljni tako dugo dok nisu vidjeli da su i zadnji radnici koji su radili samo jedan sat također dobili istu plaću – 1 denar. Vjerojatno se i mnogima od nas čini da to i nije bilo baš pravedno.

Dakle, problem  je nastao pri isplati dnevnica. Svi su dobili istu dnevnicu – svi su dobili 1 denar. Zanimljivo je da su prvi dnevnicu od 1 denara dobili oni koji su došli zadnji raditi, a zadnji su dnevnicu dobili oni koji su počeli raditi prvi – od ranoga jutra. Kad su ti prvi radnici vidjeli darežljivost domaćina: jer je isplatio cijelu dnevnicu i onim radnicima koji su samo jedan sat radili, ponadali su se da će oni dobiti više jer oni su radili cijeloga dana. Rekli su domaćinu: ‘pa mi smo podnosili svu tegobu dana i žegu’. Na njihovo protestiranje domaćin je odgovorio jednostavno: ‘Vi ste se sa mnom pogodili po denar, i to ste dobili’. I samo je dobrota domaćina i posljednjim radnicima dala punu dnevnicu. Prvi su bili plaćeni, a svi ostali su bili  nagrađeni.

Tu prispodobu Isus je izrekao da nekako pojasni  ulazak ljudi u kraljevstvo nebesko. Dobar i predobar domaćin kraljevstva nebeskog je sam Bog. Taj nebeski domaćin zove svakoga čovjeka da obavlja svoj dio posla u ovome svijetu. Počelo je to od samih početaka ljudskoga roda koji nam slikovito predstavljaju Adam i Eva – znamo: oni baš nisu uspjeli ostaviti dobar trag. Taj poziv traje i danas nama i ovdje. Taj poziv ljudima trajat će dok bude svijeta i ljudi. Za svoj dio posla svaki je čovjek obdaren i potrebnim i prikladnim sposobnostima koje se moraju pretvarati u konkretna djela.

U Isusovoj prispodobi nema spomena da bi domaćin svako malo išao u vinograd nadgledati što i kako pojedini radnici rade. Valjda je imao i svoje nadglednike koji su to činili. Zapravo ljudi svih vremena imaju svoga nadglednika koji prati njihov rad – to je savjest. Ona nam govori u nutrini naše duše činimo li dobro ili loše. Puno je toga u životu ljudi što može tu savjest prigušiti tako da tim ljudima više i nije nelagodno kad učine nešto loše. Najteža je prva krađa – poslije već ide lakše.

Da taj Božji poziv ljudima da ostavljaju trag dobra za svega svog života bude jače primjetljiv, Bog je u Isusu postao i Čovjekom. Spustio se na razinu ljudskih očiju i ušiju, i na razinu ljudskog opipa, kako na više načina ljudi mogli zamijetiti Božji poziv na činjenje dobra. Isusove riječi i djela nenadmašivi su primjer činjenja dobra u životu. Razne prilike i neprilike života mogu ljudima biti poticaj ili zapreka za činjenje dobra ili za činjenje zla. Na prvom mjestu je obiteljski odgoj, pa zatim utjecaj društva, a u novije vrijeme osobito utjecaj medija.

Vrlo vjerojatno su radnici od ranoga jutra mogli cijeloga dana biti zadovoljniji i sretniji ljudi jer su od ranoga jutra bili sigurni da će si nešto zaraditi za život. Oni kasniji nisu znali koliko će biti plaćeni, vjerojatno su mislili ‘bolje išta nego ništa’. Pa tako je i u našem životu: mi vjernici po vjeri znamo da ćemo od Boga biti nagrađeni za sve dobro što smo ga tijekom života učinili. Bit ćemo nagrađeni iznad svih naših očekivanja. Znamo također da će nam biti oprošteno i sve zlo koje smo učinili, i dobro koje smo propustili, kad Boga zamolimo za oprost. Ljudi koji nisu vjernici to ne znaju cijeloga života nego će tek kod ulaska u kraljevstvo nebesko saznati za Boga i Božju dobrotu. Taj posljednji sat rada za te ljude može biti ispovijed i bolesničko pomazanje pri kraju života.

Radost je graditi kuću, pa i uz velike napore i odricanja, kad znamo da ćemo poslije u njoj živjeti. Tako je i radost na ovome svijetu živjeti u radostima i tegobama s vjerom da ćemo poslije u sretnu vječnost doći.