Čovjeku s Bogom ide

4. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Mnogi sudionici današnje sv. mise vjerojatno su primi-jetili kako su im nekako poznate riječi današnjeg evanđelja – osobito sam početak. I posve su u pravu: prve rečenice današnjeg evanđelja zapravo su ponavljanje zadnjih rečenica iz evanđelja prošle nedjelje. Tako u evanđelju susrećemo Isusa u njegovom gradu odrastanja: u Nazaretu. Prije samog Isusa u grad su došle vijesti o njegovom djelovanju u drugim mjestima, osobito se pročulo o čudima koje je napravio. Zanimljivo je da evanđelje ništa ne govori o tome što je Isus govorio nego samo bilježi da su se svi ‘divili‘ onome što je govorio.

Ipak možemo zaključiti da Isus nije svoje sugrađane samo zadivio onim što je govorio nego je nekim riječima i ‘piknuo‘ mnoge sugrađane, nečim ih je oneraspoložio. To se vidi po tome što su počeli govoriti: „Nije li ovo sin Josipov?“ Drugim riječima: pa znamo mi ‘tko‘ je on i ‘čiji‘ je on… što nam sad tu ima ‘palamuditi‘. Ako hoće i ako može napraviti neko čudo, u redu, prihvaćamo…, ali da nam sad tu ‘soli pamet‘, da prigovara načinu našega života… za to ga ne trebamo.

I danas ima dosta takvih ‘Nazarećana‘, odnosno ljudi-vjernika, koji sa sličnim raspoloženjem prihvaćaju Boga i vjeru: „Ako Bog može učiniti kakvo čudo, onda nam je dobrodošao.“ U najmanju ruku Bog bi se morao angažirati u ispravljanju nepravdi među ljudima… i koliko je ljudi, i koliko je nepravdi, Bog praktički nikad sigurno neće biti bez posla.

Isus je posve jasno rekao svojim sugrađanima da dobro razumije njihove želje i da pozna njihovo raspoloženje prema njemu. I nije ih imao namjeru ‘kupiti‘ nekim čudom, želio ih je potaknuti na promjenu: Boga treba najprije prihvatiti, a onda se i čuda događaju. To im je Isus zorno pokazao s dva primjera koja su židovskim vjernicima svakako bila dobro poznata: iz života dvaju proroka – Ilije i Elizeja. I nisu se Nazarećani ‘zamislili’ nad ta dva jaka, istinita primjera ljudskog povjerenja u Boga, u vrijeme te dvojice proroka, nego su se ‘napunili gnjeva‘. Veličina njihova gnjeva i ljutine bila je upravo nevjerojatna: tako ogromna da su poželjeli Isusa ubiti. Radije bi ubili nego sebe promijenili!

Ovih dana smo svjedoci ogromnoga bijesa i gnjeva u našoj domovini prema onima koji drukčije misle, koji drukčije shvaćaju i vrednuju čovjeka i njegov život. Čuli smo tako ministra koji za biskupe koji se ne slažu s njegovim shvaćanjem čovjeka ‘odvali‘ uvredu da ‘nemaju mozga‘. A baš svi biskupi su završili fakultete, a mnogi imaju i doktorate. Što je tek takav čovjek sposoban ne samo reći nego i napraviti onima koji su mu podložni… jer biskupi ipak nikako ne ovise o njemu?! Oni budu biskupi i onda kad on više ne bude ministar. A kako su se tek ‘otkrili‘ u svojim pravim namjerama oko uvođenja Zdravstvenog odgoja u škole, kad ovih dana praktički nisu dopustili jednoj profesorici da pred studente – dakle mlade ljude koji se tek trebaju obrazovati i koji tek trebaju čuti mnoge različite podatke i stvarnosti, kako bi kasnije, kad završe škole, i sami mogli pravilno djelovati – dakle, nisu dopustili jednoj profesorici da iznese drukčije mišljenje i spoznaje od onog koji se na tim fakultetima uče. A pošteno bi bilo, a znanstveno bi bilo, dati toj profesorici da iznese svoje…, pa reći onda njoj svoje mišljenje…, i u krajnjoj liniji: ostati svatko na svome. Ne, nije ovo što govorim politika, to je stvarni život. Mi stariji smo već usvojili svoje životne vrednote i nije nas vjerojatno tako lako u tome pokolebati… ali studenti i učenici se tek uče, oni tek formiraju i svoja znanja i svoju osobnost po kojima će živjeti i djelovati u svijetu u skoroj ili daljnjoj budućnosti.

Pa, konačno, i u današnjem 1. misnom čitanju smo čuli Božju poruku proroku Jeremiji da ‘mora govoriti ljudima svu Božju poruku… i da ne smije pred njima drhtati‘. Zanimljivo je i znakovito već proroku Jeremiji bilo rečeno od Boga da će se ljudi s njim boriti… dakle, neće mu biti lako, ali je prorok dobio i jasno Božje obećanje ‘da ga neće nadvladati‘! Ljudska povijest je doista puna raznih, i velikih, borbi protiv Boga i vjere: kršćane su počeli progoniti rimski carevi… pa careva i carstva već odavno nema, a kršćana ima. Bliža povijest nam je još bolje poznata.

I, konačno, kako je završio događaj u Nazaretu? Premda su bili ‘puni gnjeva‘ s jasnom nakanom da Isusa ubiju… ‘on je jednostavno prošao između njih i otišao‘! Ne može čovjek protiv Boga! Možda nam je malo i žao što se Isus nije jače s tim ljudima sukobio, tako da bi im pokazao ‘tko što može učiniti’ – jer bi kao Bog sigurno bio nadmoćan nad ljudima. U svojoj ljubavi prema tim ljudima Isus je ‘radije otišao‘ drugamo… i tako je tim ljudima dao mogućnost da ga bolje upoznaju pa da ga onda prihvate. To je tako u skladu s onim što je apostol Pavao napisao u svojoj Poslanici Korinćanima.

Napisao je apostol Pavao – kako smo to malo prije čuli – koja sposobnost, koja odlika mora najviše krasiti ljude, napose kršćane – ljubav. Pritom nije on uopće napisao definiciju ljubavi nego je napisao njezine pojavne oblike, napisao je jasne pokazatelje ‘kad ljubavi ima, a kad ljubavi nema‘. Iz te Pavlove poslanice također je vidljivo da čovjek može i mora rasti u svojoj duhovnoj spoznaji. Nije dovoljno samo postati velik i jak tijelom, potrebno je postati i velik i jak duhom. Jednako tako je potrebno rasti u ljudskoj spoznaji, nadopunjenoj Božjim nadahnućem. Zato Pavao piše da je i on dok je bio ‘nejače‘ razmišljao i govorio kao ‘nejače‘. A kad je postao zreo čovjek, odbacio je ono nejačko.

Jednako tako i današnja djeca i mladi ne mogu i ne moraju misliti kao što misle odrasli ljudi, ali im odrasli ljudi moraju pomagati da dođu do sve zrelijeg i zrelijeg razmišljanja. Neobično je vidjeti kad se od djeteta pravi odrasli čovjek, nekakav ‘starmali‘, kao što je i neobično gledati kad odrasli ljudi od sebe prave djecu i nikako da odrastu i da se uozbilje. Mi kršćani doista imamo prave upute i prava nadahnuća, i mnoge ostvarene primjere, u vrijednom i čestitom životu. Sad smo mi na redu to ostvarivati. S osloncem na Boga ide… ne ide lako, ali – ide. Čovjeku s Bogom ide!