Čudesno je s Bogom i bližnjima kroz život hoditi

28. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2016)

Mnogi si ljudi misle da je samo po sebi razumljivo da su zdravi, uspješni, da svoje želje i planove ispunjavaju, ma-kar više puta  i s malim zaostatkom. Kad nije tako, ljudi se ljute: ponajprije na svoje pretpostavljene u poslu ili službi, pa na svoje bližnje s kojima rade ili s kojima žive u kući. U novije vrijeme političari su gotovo za sve krivi. Ljudi koji su vjernici pak podosta krivice svaljuju i na samoga Boga, tim više što smatraju da bi svemogući Bog doista mogao i trebao intervenirati u događanja u ovome svijetu.

A Bog doista i intervenira u ovome svijetu, ali često na način da traži suradnju ljudi. Pa konačno na prvim strani-cama Biblije i piše da je Bog ljude postavio u svijet kao svoje suradnike: da svijetom upravljaju i da ga ‘sebi podvrgnu‘. Problem nastaje onda kad si to ‘podvrgavanje svijeta sebi‘ ljudi protumače ‘individualno‘, svatko sebi… a ne u korist cijelome ljudskom rodu. A dao je Bog ljudima i ‘recept‘, bolje rečeno ‘upute‘ kako to živjeti, što činiti, da svijet bude ‘prikladno mjesto‘ za sve ljude, uz razumljive i prihvatljive razlike: jer niti su svi ljudi isti niti su sva područja svijeta jednaka. Nije nam si previše teško zamisliti kako ljudi u dalekoj prošlosti nisu imali sve znanstvene spoznaje niti sve tehničke mogućnosti koje imaju ljudi današnjice, pa su ipak i one prijašnje generacije bile u mnogočemu sretne generacije: zadovoljne svojim životom i radom. Brojna djela ljudskih ruku i umova tih davnih generacija o tome nam nedvojbeno svjedoče.

Mnogi ljudi našeg vremena su zavedeni reklamom da je sva sreća i sve zadovoljstvo u posjedovanju materijalnih dobara i da čovjek jednostavno ne može biti sretan ako nema ovo i ono što mu reklame nameću da mora imati. Ipak postoji jedna situacija kad čovjek ima samo jednu želju: kad je bolestan želi samo ozdraviti! Upravo je o bolesti i ozdravljenju riječ u današnjim misnim čitanjima, u kojima nastojimo prepoznati Božju poruku za sebe i u ovo naše vrijeme.

Tako smo najprije čuli o čudesnom ozdravljenju gubavca Naamana iz Sirije. Čudo se počelo događati već onda kad je taj čovjek povjerovao riječima proroka Elizeja, jer on sam nije bio židovske vjere kao prorok Elizej. U tom ozdravljenju tražila se i suradnja tog bolesnika, pretočena u njegovu upornost: morao se ‘okupati sedam puta‘, a ne samo jednom. I onda, kad se dogodilo čudo ozdravljenja, od tada neizlječive bolesti gube, ozdravljenik se htio bogatim darom zahvaliti i nekako se odužiti proroku Elizeju. A prorok Elizej nije nikako htio primiti ponuđeni dar jer je bio svjestan da nije on ozdravio gubavca nego Bog, a prorok je samo usmjerio i potaknuo bolesnika kome se mora obratiti za ozdravljenje. I kad nije mogao ostaviti svoj dar proroku Elizeju, onda je ozdravljenik uzeo nešto sa sobom: uzeo je nešto zemlje s mjesta ozdravljenja. Naime, ljudi onoga vremena su vjerovali da svako područje ima nekog svog ‘područnog boga‘, boga koji na tom području moćno djeluje, puno moćnije nego što na tom području djeluju drugi bogovi. A ne zaboravimo da su samo Židovi vjerovali u jednoga Boga, svi ostali narodi vjerovali su u mnoštvo bogova. I kad je bolesni Naaman ozdravio na zemlji uz rijeku Jordan, onda je htio da se i ubuduće, kod kuće, moli Bogu koji se je na toj zemlji pokazao tako moćnim da ga je čudesno ozdravio.

Prošlog tjedna pročitao sam i vijest na Internetu o čudesnom ozdravljenju jedne djevojke od 28 godina koja je već više godina bila u invalidskim kolicima: nije mogla hodati zbog tumora na mozgu. Čudesno ozdravljenje se dogodilo u Lurdu 27. rujna ove godine: kad se je bolesnica iz kolica dotaknula vode koja izvire na mjestu Marijina ukazanja. U članku se spominje da se je u Lurdu dogodilo 69 ozdravljenja koja su medicinski neobjašnjiva. Jasno je da su kroz to vrijeme u Lurd došli i mnogi drugi bolesnici koji nisu čudesno ozdravili: neki bolesnici su se vratili kućama samo ojačani za nošenje svoje bolesti, a neki valjda i razočarani, pa i ljuti, što nisu ozdravili.

U evanđelju smo čuli kako je Isus ozdravio deset gubavaca. Očito su ti bolesnici već otprije puno toga čuli o Isusu jer su ga zazvali imenom: „Isuse!“; znali su i da je ‘učitelj‘ koji ljude poučava o nečemu vrlo praktičnom: poučava ih o životu dostojnom Božjih stvorova, a k tome su sigurno čuli i da je Isus napravio više čudesa na ljudima… pa su ga zamolili za pomoć njima. Nisu mu rekli direktno da iz ozdravi od gube nego pomalo zaobilazno: ‘neka im se smiluje‘. Isus ih nije pitao da li oni zaista vjeruju da im on može pomoći nego ih je jednostavno uputio neka se idu ‘pokazati svećenicima‘. Ni oni nisu Isusa ništa pitali nego su ga jednostavno posluhnuli: uputili su se prema svećenicima. Time su nedvojbeno pokazali da mu vjeruju. I vjera im je bila bogato nagrađena: ozdravili su!

Jedan ozdravljenik se vratio i Isusu se zahvalio za to čudo ozdravljenja, ostala devetorica nisu došli zahvaliti se. Ta devetorica su bili pripadnici židovske vjere pa su valjda smatrali da je normalno da im je Bog učinio to čudo: oni u Boga vjeruju, Bog im je učinio čudo – pa su ‘kvit’. Računi su izravnani. Ozdravljenik koji se vratio i zahvalio nije bio židovske vjere pa je ozdravljenje shvatio kao izravni Božji dar, i na daru je bio istinski zahvalan.

Sigurno u životu svakog čovjeka ima podosta razloga za zahvalnost i Bogu i ljudima. Također je mnogo načina na koje svatko od nas može pokazati tu zahvalnost i Bogu i ljudima. Svaka nedjelja je za to ‘privilegirani dan‘ da se slobodni od redovitog posla susretnemo sa svojim bližnjima ne samo tjelesno nego istinski kao ljudi, kao Božji stvorovi, sretni i zadovoljni što nas je Bog životom spojio… a nedjeljna sv. misa je privilegirani događaj kad Bogu za sve zahvaljujemo: i za dobro koje smo primili i za jakost da teškoće života možemo nositi. U tom životu nam znanost i tehnika pomažu ‘kako‘ živjeti, a vjera nam govori ‘zašto‘ živjeti. Budemo li tako živjeli svoje nedjelje, onda će i svi tjedni, svi mjeseci i sve godine našega života imati ‘smisao‘ i bit će vrijedni – i bit ćemo: i Bogu i ljudima zahvalni.