Čudo dijeljenja donosi obilje
18. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2014)
Često puta na televiziji vidimo reklamu za nekakvi ‘čudesni napitak‘ koji rješava mnogobrojne, skoro sve, zdravstvene probleme. Praktički uvijek na kraju budu izgovorene one ‘brze riječi‘ o mogućem riziku ili nuspojavama koje može izazvati korištenje toga čudesnog napitka, s napomenom da se onda za savjet upita stručnjake zdravlja: liječnika ili ljekarnika. Kratki odlomak današnjeg 1. misnog čitanja iz Knjige proroka Izaije na prvi mah izgleda baš kao kakva reklama s pozivom na ‘besplatno uživanje vode i vina svih koji su žedni‘. Šaljivci bi mogli reći: pa samo žedni i mogu piti vodu, oni koji nisu žedni piju nešto drugo. Prorok Izaija odmah zatim poziva ljude što trebaju činiti da bi im i duša živjela, a ne samo tijelo: trebaju ‘k Bogu prisloniti uho i poslušati Boga‘. Ako smo iole ozbiljni ljudi sada bi nam se trebala poroditi misao i postaviti si pitanje: „Koliko se mi danas brinemo za zdravlje svoga tijela, a koliko za zdravlje svoje duše?!“ Neki bi rekli da se zdravlje tijela lakše primijeti, jer već letimični pogled na nekog čovjeka kazuje u dobroj mjeri njegovo zdravlje tijela. Zdravlje duše kao da se tako lako ne primijeti. Ili se možda ipak primjećuje? Primjećuje se u životnom nezadovoljstvu mnogih ljudi. Najlakše je razloge nezadovoljstva protumačiti materijalnom oskudicom, ali je posve sigurno da u tome nije sva istina. Veliki udio, vjerojatno i najveći, u nezadovoljstvu ljudi našega vremena jest u ‘praznoj duši‘. Naime, čovjek doista nije samo tjelesno biće nego i duhovno pa se i zdravlje tijela pokazuje i u zdravlju duše, kao što se i zdravlje duše vidi i u zdravlju tijela.
Farmaceutska industrija svakodnevno nam nudi brojne napitke i kreme koji bi trebali preventivno djelovati na zdravlje našega tijela. Koliko oni stvarno u tome pomažu jako je teško reći, jer čovjek koji to troši nikada ne zna kako bi mu bilo da to ne troši. Ovoga petka pročitao sam u jednim novinama (…) izjavu jedne apotekarke kako praktički nitko tko uđe u ljekarnu ne izađe iz nje, a da nije kupio neke antidepresive ili tablete za spavanje. Budući da se organizam s vremenom navikne na te tablete, djelotvornost im je sve manja pa se moraju pojačavati doze. Tim ljudima, zapalim u mrežu depresije, možemo poručiti samo jedno: ‘Jeste li zaboravili na Boga? Ako i jeste, on na vas nikako nije.’ Da, možda nam i ne pada na pamet da postoji i poprilično toga što pomaže u zdravlju naše duše. Nisu to napitki i kreme nego molitva, sakramenti i čitanje knjiga i časopisa s duhovnom tematikom. Naravno, nedjeljna sv. misa je za iole ozbiljne kršćane nezaobilazna stvarnost. Misa nije neki zahtjevan posao koji mi radimo za Boga, već je divno čudo u kojem Isus radi s nama i za nas.
O jednom Isusovom čudu pripovijeda i današnje evanđelje: Isus je s pet kruhova i dvije ribe nahranio veliko mnoštvo od 5.000 ljudi. I nakon svega još je preostalo više negoli je bilo na početku: imali su samo pet kruhova i dvije ribe, a kad su se svi nasitili preostalo je dvanaest košarica! To je očito bilo Božje čudo koje je zadivilo ljude. Tu se dogodilo još jedno čudo: Isus je u svojoj svemoći ipak tražio suradnju ljudi, tražio je ono malo kruhova i riba. Po ljudski je to bilo tako malo da apostoli s tim uopće i nisu računali: zato su ‘savjetovali Isusa‘ da otpusti mnoštvo kako bi si ljudi mogli kupiti potrebnu hranu. Evanđelist Matej nije zabilježio tko je imao te kruhove i ribe, ali je očito taj netko morao biti velikodušan da to ‘malo svoga‘ da na korist zajednice. Po ljudskim mjerilima on je mogao očekivati samo to da ostane i bez tih kruhova i riba…, pa ipak je u njemu pobijedila velikodušnost darežljivosti tako da ni Bog nije mogao odustati od čuda!
Ako nije svakodnevno, a ono je ipak često na kušnji upravo ta naša velikodušnost da ‘svoje dijelimo s drugima’. Dosta često su tu radi o dijeljenju materijalnih dobara – pa, konačno i porez koji se plaća jest dijeljenje našeg u korist zajednice – ali se puno puta traži i da podijelimo svoje sposobnosti na korist zajednice: bilo naše male kućne zajednice bilo zajednice našega mjesta. Eto zašto se često spomene da je ‘nekad bilo ljepše nego danas‘ – ljudi su puno toga imali manje, ali su puno više bili skupa. Nisu onda mladi samovali uz Internet, tobože povezani s mnogima putem ‘fejsa‘, a zapravo sami; nisu niti mame i bake pratile televizijske ‘sapunice’ jer su imale koga pratiti u svojoj kući. Da i zajedničkom molitvom u obitelji i nedjeljom na sv. misi jačali su se za život svakodnevice, s lijepim i teškim događajima. Jer radost podijeljena s drugima je veća, a žalost podijeljena s drugima je manja!
Mnogi si ljudi misle da bi puno lakše bili vjernici kad bi u toj vjeri doživljavali čudesa koja bi Bog činio u njihovu korist. Današnje evanđelje pokazuje da je Bogu lako načiniti čudo, ako su ljudi za to spremni. Mnogi bi htjeli da Bog učini čudo za njih, ali bi i nakon tog čuda opet živjeli po svome… do novoga čuda. Nahraniti gladne nije pitanje čuda u matematičkom smislu, nego pitanje srca: je li Isusov učenik sposoban za čudo – za dijeljenje?
Apostol Pavao podsjeća kršćane, kako smo to čuli u kratkom odlomku njegove Poslanice Rimljanima da je Isus umro na križu iz ljubavi prema ljudima, pa onda i nas kršćane treba Kristu privući naša ljubav prema njemu koja se prepoznaje u ljubavi prema bližnjima. Tako se kroz ovaj život putuje prema vječnom životu, životu neba. I to je potpuno ispunjenje čovjekova postojanja: sretna vječnost.
