Da kraj ne bude kraj prihvatimo Boga

33. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

       Već duže vremena slušamo kako je vrijeme neuobičajeno toplo za ovo doba godine. Jedne to veseli jer se manje troši na grijanje i puno se sigurnije putuje cestama jer nema poledice. Drugi su u strahu da će nakon jako ‘lijepog vremena‘ stići ‘jako ružno vrijeme‘. A ni jedni ni drugi ne mogu ništa promijeniti nego se mogu samo, s više ili manje uspjeha, vremenu prilagođavati. Ovih dana stigli su i prvi ‘minusi‘.

A misna čitanja današnje nedjelje najavljuju ‘jako ružna vremena‘ i to ne ružna samo po vrućini ili hladnoći nego ružna po događanjima i u svemiru i u društvu među ljudima. Tako prorok Daniel, u 1. misnom čitanju, govori da će među ljudima vladati ‘tjeskoba kakve nije bilo otkako je ljudi‘. A u evanđelju Isus također govori o ‘velikoj nevolji‘ kada će se ‘sile nebeske poljuljati‘. Isus ne govori točno ‘što će to biti‘ niti ‘kad će to biti‘ tako da si svaka generacija ljudi može misliti da će baš nju te velike nevolje zadesiti.

Da smo kao ljudi u tjeskobi, to već znamo i pomalo i na sebi osjećamo… a s vremena na vrijeme stignu do nas i katastrofične najave udara meteora na Zemlju zbog čega će nastati velike katastrofe – sve do najave uništenja ljudskog roda na Zemlji. Oni stariji pamte već nekoliko najava ‘smaka svijeta‘. To što smo još uvijek ovdje jasno pokazuje da se te najave nisu obistinile. A danas nam Isus u evanđelju govori da to jednostavno nikako niti ne možemo znati. I ne samo mi ljudi nego to ne mogu znati niti anđeli, niti Sin Božji, nego samo nebeski Otac. Zato na sve najave ‘smaka svijeta‘ mi kršćani doista možemo biti mirni – ne zato što toga nikad neće biti nego zato što nikako ne možemo znati ‘kad će to biti’.

Za svakoga od nas taj ‘smak svijeta‘ bit će ‘dan naše smrti‘. Tada više za nas neće postojati ovaj svijet, makar on trajao još tisućama godina, mi ćemo živjeti vječnost. Onakvu kakvu si na ovom svijetu pripremamo: ostavljajući iza sebe ‘trag dobra‘ ili pak ‘trag zloće‘. Za naš ‘trag dobra’ bit ćemo od Boga nagrađeni neusporedivo većom nagradom negoli bi to bila samo ‘plaća‘ za učinjeno dobro. A za ‘trag zloće’ imamo priliku i poziv da se pokajemo, da zažalimo za učinjeno zlo. I kao što će dobro sigurno biti nagrađeno tako će i ‘okajano zlo‘ sigurno biti oprošteno. I kao što ne možemo znati kad će biti ‘kraj  ovoga i ovakvoga svijeta’ jednako tako ne možemo znati ni  kad će biti naš ‘zadnji dan’ na ovome svijetu. Zato je mudro  svakoga dana se truditi oko dobra i svakoga dana se kajati za loše. Tu nam osobito može pomoći nedjelja: tjedni blagdan kad sami sebi moramo dati priliku kako bismo uvidjeli kako to ‘stojimo‘ s onim dobrim i kako s onim lošim u našem životu. A susret s uskrslim Kristom i našim bližnjima na nedjeljnoj sv. misi posebni je privilegij za to i takvo promišljanje. Zato nam nedjelja nikako ne bi smjela biti samo ‘dopunski dan‘ za dovršavanje nedovršenih tjednih poslova niti pak ‘dan kupovanja‘. Oni koji tako žive svoje nedjelje kroz više godina sigurno će malo pomalo postajati sve ‘prazniji u duši‘ i sve više nezadovoljni svojim životom i svojim bližnjima.

Velika utjeha može nam biti poruka današnjeg 2. misnog čitanja, koje je odlomak iz Poslanice Hebrejima. Iz pročitanog odlomka možemo iščitati poruku da je Isus za sve ljude podnio žrtvu života. A onda je po svojem uskrsnuću svim ljudima uputio poziv i omogućio im da prihvate plod njegove žrtve: ‘oproštenje grijeha‘. A kad su grijesi oprošteni, onda ljudima ostaju samo dobra djela, djela za koja se prima nagrada, velika nagrada: sretni život u nebu. Tako svi ljudi imaju mogućnost spasiti se od vječne propasti. To prihvaćanje plodova Isusove žrtve nije ni vremenski ni prostorno ograničeno – te plodove mogu prihvaćati ljudi svih vremena i svih prostora. Dakle i mi danas i mi ovdje. Ali u veličanstvu ljudske slobode, svi ljudi mogu također i zanemariti i odbaciti te plodove Isusove žrtve. I to jednostavno sebi na štetu, samima sebi na vječnu štetu.

A doista se i najboljim ljudima i najvećim vjernicima događa da ih pojedine životne nedaće poljuljaju u smislenost ne samo pojedinih događanja nego i samoga ljudskog života. Zato su apostoli već od samih početaka ‘učvršćivali duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje‘ – kako je to zapisano u Djelima apostolskim.

Zato pri kraju ove crkvene godine molimo Boga da nas ojača da unatoč životnim nedaćama i nevoljama svjedočimo kršćansku nadu i radost – jednostavno: Kristovo evanđelje, radosnu vijest. Jer ‘ako je Bog za nas, tko će protiv nas‘? Važno je da upravo mi vjernici budemo svjedoci nade i radosti u ovome svijetu, u svijetu koji i nesvjesno luta i traži smisao života i postojanja. Ta na to smo pozvani.