Djela nadmašuju riječi
26. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2023)
Mnogi ljudi našega vremena vjerojatno se najčešće ljute na političare dok ih prate putem raznih medija. Ljute se zbog toga što ‘jedno pričaju, a drugo rade’. Zato je za mnoge ljude političar postala omražena služba, pa se čestiti ljudi i ne žele baviti politikom. Na ‘duge staze’ to dovodi do ukupnog pogoršanja stanja u društvu.
No, nisu samo političari koji ‘jedno pričaju, a drugo rade’ nego se to događa i među nama i našim bližnjima. No, ti naši nesporazumi i predbacivanja nisu tako javni kao kod političara – pa se svatko srdi po svome i na svoga.
A malo prije smo čuli kako se mi ljudi često puta ne slažemo i sa samim Bogom. Već je starozavjetni pro-rok Ezekiel pisao svojim suvremenicima, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, da ljudi pogrešno prigovaraju i samom Bogu. Ezekiel piše: „Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Pa se onda prorok čudi kako ljudi uopće mogu i smiju prigovarati Bogu. A već je Adam prigovarao Bogu što mu je dao ženu koja ga je nagovorila da prekrši Božju zapovijed. U nastavku prorok Ezekiel tumači Božju pravednost u načinu djelovanja u svijetu i među ljudima. Ta Božja pravednost svakom čovjeku daje uvijek novu šansu u novim ili istim okolnostima života. Zadnju ocjenu ljudskog života Bog daje na kraju. Tijekom života dobar čovjek se može pokvariti, i loši čovjek se može popraviti. Praktički do zadnjeg dana života, do zadnjeg daha, čovjek izabire što će i kakav će biti. S tim da u tom odabiru valja znati da čovjeku puno pomaže ili odmaže ono što je živio većim dijelom svoga života.
Poznato nam je kako se ljudi teško odriču svojih dugogodišnjih navika: u pušenju, pijenju, drogiranju, korištenju mobitela, odlaska nedjeljom u trgovinu ili pak rada nedjeljom. Svatko ima svoje opravdanje koje mu izgleda valjano. No, ipak nije sve valjano i nije sve opravdano. Bog će na kraju presuditi po pravdi koja je na ljudsku sreću natopljena Božjom ljubavi. Ali, ali, i ljubav se može prezreti, i Božja ljubav se može odbaciti.
U evanđelju nam je Isus ispripovjedio jednu prispodobu o poslušnosti i neposlušnosti dvojice sinova. Vrijedno je zapaziti kako je otac poštivao slobodu svojih sinova, prihvatio je njihov odabir. I onda je Isus pitao svoje slušatelje tko je ispunio očevu volju. Čuli smo da su Isusovi slušatelji to lako zaključili i ispravno su Isusu odgovorili. Nikakve lijepe riječi, koliko god bile umiljate i pune poštovanja, ne mogu nadomjestiti dobrih djela. Posve je sigurno da bismo i svi mi to isto rekli Isusu kao što su mu odgovorili njegovi suvremenici.
A onda Isus dodaje vrlo ozbiljan prigovor svojim slušateljima – sad smo to mi, mi smo Isusovi slušatelji. Isus prigovara svojim suvremenicima što nisu povjerovali Ivanu Krstitelju dok im je na obali rijeke Jordan govorio o skorom dolasku Spasitelja: dok ih je pozivao na obraćenje, na promjenu života na bolje. Onda bi, takvi obraćeni, lakše prepoznali Spasitelja, njegove riječi i djela bi bolje razumjeli. Isus podsjeća svoje slušatelje da je Ivan bio pravedan i nisu mu mogli ništa prigovoriti niti na ono kako je živio niti na ono što je govorio. Nisu mu mogli ništa prigovoriti, a ipak ga nisu prihvatili i posluhnuli. Čak su bolje prihvatili Ivana carinici i bludnice, kaže Isus. Drugim riječima Ivana su više prihvatili grešni ljudi. Ali ni to obraćenje carinika i bludnica nije potaklo druge ljude da i oni prihvate Ivana Krstitelja. Zato Isus kaže da su ti zločesti i grešni ljudi pretekli tobožnje čestite i pravedne ljude pri ulasku u kraljevstvo Božje.
I danas se može čuti opravdanje brojnih ljudi kršćana najčešći primjer: oni ne idu nedjeljom na sv. misu jer vide da tamo idu grešni ljudi. On je takav, a ona je takva. Umjesto prigovora bolje rješenje bi bilo da ti bolji dođu, pa će onda barem neki ljudi u crkvi biti bolji. Njih: jedan, tri, pet i više. Ništa ne vrijedi prigovarati ako se netko ne želi uključiti i tako situaciju poboljšati. Ne tako rijetko u mnogočemu ljudi očekuju da drugi riješe probleme, da se drugi zauzmu za nešto u društvu – a, toga drugoga nema, jednostavno nema. Dakle, ako ti se i ne ide, ti pa ipak dođi. I bit će bolje, i bit će nas više.
Tako i apostol Pavao u Poslanici Filipljanima poziva tamošnje kršćane da ga obraduju kršćanskim životom: ‘složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe’. Na kraju apostol Pavao dodaje najbolji primjer takvog života u Isusu Kristu koji je postao čovjekom i ‘ponizio samoga sebe, poslušan do smrti, smrti na križu’. No, smrt na križu nije bila posljednja stvarnost Isusova života, bila je to mučna stvarnost završetka jednog čestitog i vrijednog života. Tu mučnu stvarnost zamijenilo je uskrsnuće i vječni život u nebu. Svi, baš svi ljudi imat će vječni život – jer ljudska je duša besmrtna – no ta vječnost za sve neće biti ista. Isus je to više puta jasno i otvoreno rekao i zato nam se nudi za životnog suputnika ovdje na zemlji da bi nam i vječnost bila sretna. Zato nas svake nedjelje zove k sebi da nam bude nadahnuće i jakost u dnevnom životu. Odazovimo se.
