Do velikog cilja dolazi se napornim putem

29. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

Prošle nedjelje glavno je pitanje upućeno Isusu bilo ‘kako postići vječni život‘. Odgovor je bio vrlo jednostavan: ‘živite po Božjim zapovijedima‘. Dobar pokazatelj takvog života bit će ulaganje svoga života, a to znači i svojih sposobnosti i svojih materijalnih dobara, na korist bližnjemu.

Današnje evanđelje donosi pred nas prvi nesporazum i gnjev među njegovim najbližim pratiocima, Isusovim učenicima. Povod tome gnjevu bila je molba dvojice braće, a Isusovih učenika, da u njegovoj slavi budu privilegirani: da mu jedan bude zdesna, a drugi slijeva. Jednostavno rečeno: da oni u Isusovoj slavi budu glavni! Iz onoga što se tih dana zbivalo oko Isusa očito im je izgledalo da se bliži vrijeme ‘Isusove slave‘. Naime, velika mnoštva ljudi već su duže vremena oduševljeno pratili Isusa, a on je brojnim čudesima pokazao da je moćan, pa je postojala šansa da te okolnosti iskoristi: da uz podršku velikog mnoštva i svojom silom koja čini čudesa, podigne bunu protiv omraženih rimskih okupatora i uspostavi židovsko kraljevstvo. Isus će biti kralj a oni njegovi prvi ministri.

No, neposredno prije nego su oni rekli svoju želju, Isus je svoj dvanaestorici učenika govorio da ide u Jeruzalem ‘dati život‘ za ljude. Očito su te riječi čuli samo ušima a ne i nutrinom svoga bića jer njihova želja ide u sasvim drugom smjeru: ‘postati prvi u slavi‘.

Isus ne ide u patnju i smrt zato što bi u tome uživao nego zato što je to postao jedini način da pokaže i dokaže beskrajnu Božju ljubav prema ljudima. Prije Isusa mnogi su proroci govorili brojnim generacijama ljudi o toj Božjoj ljubavi i malo je koristi bilo od tih riječi. Ne samo da su ih ljudi slabo ili nikako slušali nego su mnogi i zaglavili: bili su ubijeni od onih kojima su govorili – kako nam svjedoči Biblija Starog zavjeta.

Isusovi učenici – i to ne samo ova dvojica nego i sva dvanaestorica, a što je vidljivo po njihovu gnjevu na ovu dvojicu – ‘idu drugim putem‘ od Isusa: oni od njega traže da učini ono što oni očekuju. Oni ne žele pomoći ljudima da upoznaju Božju ljubav nego žele da ljudi osjete njihovu moć i važnost.

Isus ne odbija molbu ove dvojice učenika već im govori kako ‘ulazak u njegovu slavu‘ nije plod nadmetanja s drugima, niti pak ne pripada onima koji se ‘prvi jave‘. Zato ih Isus ‘vraća malo natrag‘ i podsjeća ih da im je malo prije govorio o ‘svojoj muci, smrti i uskrsnuću‘, o onome što ga uskoro čeka u Jeruzalemu. Zato ih pita mogu li ga slijediti u tome: ‘mogu li piti čašu koju će on piti‘, ‘čašu muke i trpljenja‘. Ta dvojica braće brzo odgovaraju da ‘mogu‘ premda očito nisu do kraja razumjeli što ih to Isus stvarno pita. Kao što su prije preskočili Isusov govor o muci i smrti, tako su sada brzo i lako preskočili i Isusovo pitanje o ‘ispijanju čaše muke i trpljenja‘.

Isus im odgovara da će i oni doista ‘piti čašu muke‘, proći će kroz ‘muke i trpljenja‘, proći će ne samo njih dvojica nego i svi njegovi učenici – od one dvanaestorice pa sve do konca svijeta. Mnogi i mnogi Isusovi učenici svih vremena i svih prostora prolazili su i prolazit će kroz razne muke i trpljenja i tako će postići vječni život u nebu. Ni Isusovi učenici ovoga 21. stoljeća nisu toga pošteđeni: mnogi i mnogi podnose muke i trpljenja zbog svoje vjere – a ima i onih koji zbog vjere u Isusa gube svoj život na zemlji.

Ali nisu samo ova dvojica preskočila i prečula Isusovo pitanje ‘mogu li piti čašu koju će on piti‘, to su prečuli i svi ostali učenici. Oni se gnjeve na dva brata jer su sve njih pretekli u molbi da budu ‘prvi‘. I sva ostala desetorica bi htjela biti ‘prvi‘. Zato se gnjeve na dva brata.

Zbog gnjeva ostale desetorice učenika Isus vidi da ih sve mora dodatno podučiti što to znači ‘piti čašu muke‘. To znači ljudima svjedočiti Božju ljubav, koja se djelomično pokazuje i kroz ljubav prema bližnjima, svjedočiti tu ljubav i onda kad tu ljubav bližnji ne samo ne prihvaćaju nego se i protiv toga aktivno bore. Po Isusu ‘biti prvi‘ ne znači biti iznad drugih po moći i vladanju nego ‘po iskazivanju dobrote‘, po velikodušnosti opraštanja. Isus je tijekom svoga života na zemlji, kad je ljude poučavao mnogočemu i kad je činio brojna čudesa, pokazivao što znači ‘biti prvi‘. Prvi u služenju ljudima, prvi u pomaganju potrebitima, prvi u opraštanju, prvi u trpljenju za druge, prvi u uskrsnuću.

Isus poštuje sporost svojih učenika – onih tada i nas sada – u razumijevanju njegova načina djelovanja među ljudima. Isusovi učenici su oko njega, slijede ga, ali su ipak daleko od njega. Tjelesno su blizu, duhom su na sasvim suprotnoj strani.

Želja ‘biti velik‘ u životu ili ‘biti prvi‘ u životu je plemenita želja, no pitanje je na koji način tu želju pretvaramo u djela našega života. U čemu i po čemu smo to veliki, u čemu i po čemu smo to prvi?! Isus nam je u tome najbolji učitelj: i riječima i djelima. A mi smo u njegovo ime kršteni zato da budemo što vjerniji nasljedovatelji: u ovom životu često i kroz teškoće, a onda po uskrsnuću i u vječnosti, u slavi neba.