Dobili smo pitanja i ispravne odgovore za vječnost

NEDJELJA KRISTA KRALJA

(A-2023)

Današnja posljednja nedjelja crkvene liturgijske godine nosi puni naslov ‘Nedjelja Krista Kralja svega stvorenoga’. Već samim tim podugačkim naslovom želi nam se prenijeti poruka da ovaj svijet i ljudi u njemu ne završavaju u ništavilu nestanka ili kaosa nego da bivaju priključeni Kristu uskrslome u vječnom životu. Zadnjih par nedjelja bili smo pozivani na razmišljanje o darovanim nam sposobnostima (talentima) koje trebamo upotrjebljavati u ovome prolaznom životu da bismo postigli vječni život. Mi si često mislimo da je najvažnije koliko smo i kakve smo sposobnosti dobili…, pa se tu onda može pojavljivati i zavist prema onima koje smatramo da su mnogo čime od Boga obdareniji nego mi. Danas nam je  Isus poručio da je jedino važno – čak presudno – kako smo darovane nam sposobnosti koje imamo upotrijebili.

Tako nam današnja nedjelja donosi mjerila vrednovanja ljudskoga zemaljskog života pri prelasku u vječni život. Naši postupci prema našim bližnjima dok s njima živimo na ovome svijetu jedina su mjerila za uspjeh našeg života za svu vječnost. Tu bi sad mogao netko reći: ‘No, vidiš da nije važno da li si se molio, išao nedjeljom na sv. misu… nije važno da li si se ispovijedao i pričešćivao…’ I na prvi pogled izgleda da je tako… ali životna praksa pokazuje i nešto drugo: teško je čovjek uistinu bližnji čovjeku ako se ne moli, ako se za grijehe ne kaje, ako nedjeljom ne traži Božje nadahnuće i snagu za svakodnevni život. Uglavnom se može zapaziti da ljudi jako stradaju kad se Boga odbaci. Više puta slušam i čitam razne isprike ‘kako neki ljudi vjeruju u Boga, ali ne žele imati posla s takvom i takvom Crkvom, s takvim i takvim biskupima i svećenicima’. Premda je istina da mnogi članovi Crkve – pa i biskupi i svećenici – nisu samo ‘cvijeće’, ipak je daleko, daleko veći broj članova Crkve ‘ljudi s kojima se može’, ljudi koji uz svoje pogreške imaju i mnogo toga dobroga i pozitivnoga. Pa Crkva je konačno zajednica od nekoliko milijarda ljudi sada živućih, još je veći broj ljudi za ovaj svijet pokojnih, a sada živućih u vječnosti. I doista je pogrešno i nepravedno donositi tako isključive zaključke o ‘zločestoći’ i ‘velikoj grešnosti’ članova Crkve samo na temelju pojedinih skandala i ekscesa, ma kako oni stvarni i grešni bili. To bi bilo slično kao da se o roditeljstvu zaključuje samo na temelju članaka iz crne kronike, u kojima su doista opisani skandali, ružni i neprimjereni postupci pojedinih roditelja prema svojoj djeci – a ima neusporedivo veći broj dobrih roditelja.

Zato je dobro svakome od nas posluhnuti još jednom koja će to ‘mjerila’ vrednovati ovaj naš zemaljski život za onaj nebeski. ‘Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni’. Iz ovoga popisa ‘dobrih djela prema bližnjemu’ je jasno da Isus navodi očite primjere u kojima se čovjek ne mora puno ‘premišljavati’: je li tom i tom čovjeku pomoć uistinu potrebna ili nije. Tu nam opet može i mora pomoći svako-nedjeljno nadahnuće i duhovno ojačanje na sv. misi: da onda u danima slijedećega tjedna, u konkretnim prilikama života, možemo lakše prepoznati ‘gdje smo to mi potrebni’ našim bližnjima. Na misi dobivamo i snagu da se ‘pokrenemo’, da ne ostane samo na onom: ‘trebalo bi’. Osobito nas župljane župe sv. Martina njegov primjer – prikazan i ovim našim kipom na oltaru – poziva i potiče da imamo oči zapaziti potrebne u našoj blizini, i da imamo domišljatosti ‘što učiniti’ da to bude istinska pomoć. Ovdje treba, valjda i po stoti put, reći da se nikako ne misli isključivo na novčanu, materijalnu pomoć – premda se, naravno, i na taj način može i mora pomagati bližnje u potrebi. Pa i Isus u današnjoj prispodobi malo govori o materijalnoj pomoći, a puno o ‘pomoći drukčije vrste’. I zaista imamo razloga biti zadovoljni i sretni ako smo mi u takvim prilikama života da možemo pomagati druge negoli da smo u prilikama da drugi moraju pomagati nama!

Zanimljivo je i znakovito u Isusovoj prispodobi da su i oni ljudi koji su činili djela milosrđa i ljubavi prema svojim bližnjima, i oni koji to nisu činili, bili začuđeni što ih Isus hvali što su mu pomogli i što ove druge kudi što mu nisu pomogli – jer se ni jedni ni drugi nisu mogli sjetiti da su ikada susreli Isusa i da ih je On bilo što pitao ili zamolio. Tako je i Isusov odgovor i začuđujući i zanimljiv: „Zaista, kažem vam, što god učinite jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ i „Što god ne učiniste jednomu od ove moje najmanje braće ni meni ne učiniste“.

Eto, tim i takvim mjerilima bit će vrednovan sav naš život na zemlji, tako ćemo pred Bogom polagati svoj završni ispit. Kako bi učenici i studenti bili sretni kad bi unaprijed znali pitanja za ispit koji je pred njima. Eto, Isus nam kaže da Bog ne taji pred nama ljudima pitanja o djelima za koja ćemo odgovarati na završnom ispitu pri prijelazu iz ovog života u život vječnosti. Znamo pitanja, znamo i ispravne odgovore: na nama je da ih djelima ostvarimo, da teoriju pretvorimo u praksu.

Jednom od Boga stvoren, i po svojim roditeljima rođen, čovjek više ne može izbjeći vječni život, on je nužan ali – veli nam Isus na kraju današnjeg evanđelja – to može biti ‘muka vječna’, što je nešto tako strašno da Isus to niti ne naziva ‘vječnim životom’… jer, kakav ti je to ‘život’ u vječnoj muci? A može biti i nešto puno, puno bolje: ‘vječni život u punini’ za kojim čovjek ovdje na zemlji trajno teži.

Slušanjem Božje riječi, sudjelovanjem u nedjeljnoj sv. misi, primanjem sakramenata i osobnom molitvom otvara se naše srce za Božje nadahnuće i mi postajemo sve svjesniji i sposobniji ostavljati trag dobra među svojim bližnjima.

I tako ćemo postići vječni život koji nadmašuje sve naše želje i planove.