Dobra djela su ulaznica za sretnu vječnost
32. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2023)
Približavamo se završetku još jedne crkvene liturgijske godine – danas tri tjedna bit će prva adventska nedjelja: početak nove crkvene liturgijske godine. Vjerujem da je mnogima poznato, ali uvijek nam dolaze nove generacije mladih pa nije naodmet ponoviti, da se početak i završetak kalendarske godine ne poklapa s početkom i završetkom crkvene liturgijske godine – i to nas ne treba posebno čuditi jer se niti školska godina, niti sportsko-natjecateljska godina ne poklapaju u svojim počecima i završecima s kalendarskom godinom.
Zbog približavanju kraju crkvene liturgijske godine i posljednje nedjelje te godine progovaraju o kraju ljudske povijesti i o kraju našega vlastitoga života. Što nas čeka na kraju života i kako se spremati za njegov kraj? To su pitanja na koja nedjeljna čitanja žele ponuditi odgovore. Na kraju povijesti stoji drugi Kristov dolazak, ali će se vjerojatno prije kraja ljudske povijesti dogoditi kraj našega života na ovome svijetu. Malo je čudno samome sebi reći da se svakim proživljenim danom na ovom svijetu približavamo kraju toga života… i zato mnogi i mnogi ljudi rado preskaču te ozbiljne i za ljudski život važne teme. U novije vrijeme političari kažu da je to ne-tema! Zadnje nedjelje crkvene liturgijske godine nama kršćanima ne daju da i mi to ‘preskočimo’ nego nas pozivaju da o tome ozbiljno promislimo.
Kad Sveto pismo govori o kraju ljudske povijesti ili kad govori o kraju pojedinog ljudskog života uvijek naviješta susret čovjeka s Bogom. Dakle, taj kraj neće biti nestanak, neće biti odlazak u ništa, nego susret s Najvećim, susret s Vječnim. Taj susret nitko od ljudi ne može izbjeći, ali svatko od ljudi može utjecati na ishod susreta s tim Najvećim, s tim Vječnim! A ishod će ovisiti o tome kako smo živjeli: mudro ili ludo. Isus je u današnjem evanđelju ispripovjedio jednu prispodobu o ‘mudrom i ludom ponašanju’ ljudi.
Za svoju poruku Isus je upotrijebio prispodobu o ‘mudrim i ludim djevicama’ koje čekaju zaručnika da se uključe na svadbenu gozbu. Čak i ako ne znamo podrobnosti ondašnjeg običaja da mlade djevojke svojim sudjelovanjem uljepšavaju i oživljavaju doživljaj ljepote i ugode ondašnje svadbene gozbe, ipak dosta lako možemo razumjeti poruku koju Isus želi reći tom prispodobom o čovjekovu ulasku u kraljevstvo nebesko.
Sve djevice su čekale dolazak zaručnika, kao što svi ljudi čekaju dolazak kraja svog života. To što Isus u prispodobi govori o tome kako je ‘zaručnik okasnio’ i nije se moglo točno znati kada će doći, zapravo govori da niti čovjek ne zna točno kada će doći njegov kraj života za ovaj svijet. Možda kasno, u osamdesetima i devedesetima, a možda i rano u tridesetima i četrdesetima… uglavnom, natpisi na grobnim spomenicima pokazuju da se umrijeti može u svakoj životnoj dobi: od samo par dana pa do duboke starosti.
Podatak da su djevice ‘zadrijemale i pozaspale’ govori o tome da i čovjek tijekom svog zemaljskog života ne može stalno misliti na njegov završetak… jer bi onda izgubio volju i za raditi i za živjeti… ali je presudno bilo to što si ‘lude djevice’ nisu priskrbile ‘ulja za svjetiljke’. To ‘ulje za svjetiljke’ zapravo su čovjekova ‘dobra djela’ koja čini tijekom života, a čini ih i onda kad i ne misli na kraj života. Moguće je proživjeti život i tako egoistično, tako se brinuti samo za sebe, da na kraju života i ne bude dobrih djela. Isus se nije skanjivao reći da je to život ludih ljudi… imenujući te ‘djevice bez ulja’: ‘ludim djevicama’!
Ovakvo Isusovo vrednovanje ljudskog života je poprilično drukčije od shvaćanja života mnogih i mnogih ljudi u raznim vremenima ljudske povijesti pa tako i danas: kad se egoizam proglašava jedinim vrijednim življenjem. Pa tako danas već nije rijetko čuti reklamu koja svoj poticaj da si nešto nabavimo opravdava rečenicom: ‘Jer to vi zaslužujete’. Očito su i mnogi Isusovi suvremenici tako živjeli, jer čemu bi inače Isus izrekao tu prispodobu onodobnim ljudima?! Stvarno, dok se živi… i tako ide kraju života, doista ne izgleda sudbonosno da li ‘činimo dobro’ ili ‘činimo zlo’. Čak dosta često život u sebičnosti pokazuje više uspjeha u materijalnom pogledu… makar taj materijalni uspjeh uistinu ne prati i sretan život: tako da ima dosta nesretnih bogataša… od kojih si neki pokušavaju priskrbiti sreću u drogi i razvratu, ali ih u konačnici niti to ne usreći… pa žive i umiru nezadovoljni i očajni, premda bogati.
Svatko od nas može si nalaziti ovakva ili onakva opravdanja za svoj način života, ali da naš način života na zemlji ima sudbonosan utjecaj na naš život u vječnosti jasno pokazuju Isusove završne riječi u današnjoj prispodobi: „Zaista, kažem vam, ne poznam vas!“ A onoga koga ne poznamo, ne puštamo u kuću. Ne biti prepoznat od Boga na pragu vječnosti, znači promašiti svoju vječnost. Živjeti na zemlji možemo i ‘mudro’ i ‘ludo’ – vječnost će pokazati u što smo potrošili život na zemlji.
Susreti s uskrslim Isusom na nedjeljnim misama nezaobilazna su pomoć da uvidimo ‘ludo življenje’, također su blagi poziv da se pokajemo ‘za ludost života’, a svakako su ti nedjeljni susreti i nadahnuće za život ‘mudrih ljudi’. Da, i još nešto: na tim susretima dobiva se i snaga za ‘mudrost života’. Pa, okoristimo se tim od Boga: i upućenim pozivima i ponuđenim prilikama.
