Dobri Pastir ne ostavlja svoje
4. USKRSNA NEDJELJA – DOBRI PASTIR
(B-2024)
Današnja nedjelja obično se naziva ‘nedjelja Dobrog Pastira’. Tko je pozornije slušao današnja misna čitanja, nije mu teško zaključiti da to ime nedjelji dolazi od evanđelja – u kojem se Isus predstavlja kao Dobri Pastir za ljude. Slika Dobrog Pastira je dosta česta na goblenima, na svetim sličicama koje se drže u molitvenicima, ima tih slika i na zidovima crkvi (ima i u našoj crkvi – pronađite je). Na tim slikama Isus obično nosi ovcu oko vrata i nekako se ‘kosi’ s onim što Isus govori u današnjem evanđelju. Naime, Isus govori o ‘davanju života’ za ovce, dakle nečem vrlo, vrlo ozbiljnom – a ovca oko Isusova vrata djeluje nekako idilično, kao kad žene nose ‘lisicu’ oko vrata. Ta lisica oko vrata je doista više stvar mode, i možda nekakvog prestiža, negoli što stvarno grije. A Isus kao ‘pastir ljudi’ doista nije stvar mode niti prestiža nego je pozivatelj na angažirani život, na zahtjevan i dostojanstven ljudski život – s obećanjem velike nagrade i vrijednog cilja: života u vječnosti!
Da ‘biti Isusov’ nije lako biti, iskusili su već prvi njegovi učenici, a mnogi kršćani – napose mučenici – kroz povi-jest potvrđuju tu stvarnost. Apostoli, kao prvi Isusovi učenici, bili su pozvani na odgovornost što su propovijedali o Isusu i što su u ime toga Isusa učinili čudo ozdravljenja. Iskreno su se začudili što su pozvani na odgovornost zbog učinjenog dobrog djela. Ali i tu nepriliku života oni su iskoristili da posvjedoče za uskrslog Isusa pa govore kako je taj bolesnik ozdravio čudom koje je napravio Isus. I to onaj Isus kojega su se oni odrekli. Svoje svjedočenje apostoli završavaju riječima da je taj Isus ‘kamen kojega su oni kao graditelji ljudskog društva odbacili, ali je taj Isus po uskrsnuću postao zaglavni kamen’. U kamenim građevinama zaglavni kamen je bio završni kamen u svodu ili kupoli koji je davao stabilnost i bez čega bi se srušilo sve što je bilo napravljeno – dakle bi uzalud bilo i građeno. Evo i u našoj crkvi, na svršetku ovih kamenih rebara na svodu crkve postoje zaglavni kameni, bez kojih bi se ovaj svod urušio. Drugim riječima: bez Isusa, bez njegova uskrsnuća svi bi se ljudski životi urušili u grobove iz kojih ne bi bilo izlaza! To bi pak onda značilo da bi i sve godine života na zemlji bile uzalud proživljene, ostale bi bez svrhe i smisla. Jer, živjeti zato da se završi u grobu, pa bio on i najljepši i najskupocjeniji, bio taj grob i pravo umjetničko djelo – tako je jadno i porazno. Uskrsnuće daje smisla, uskrsnuće daje vrijednost i svemu onome dobrome što se proživi i učini dok putujemo do uskrsnuća.
Svojim navještajem da je on Pastir Dobri koji daje život za svoje, Isus poziva sve svoje ljude, sve kršćane, da ga slijede u takvom načinu života – da i njihov život bude život za druge, da bude darovan drugima. Isus je tri godine svoga života na zemlji potpuno posvetio drugima, a onda je taj život još dodatno žrtvovao tako da je umro za ljude. I Isus se je mogao čuditi što zbog dobrih djela koja je činio ne dobiva priznanje i zahvalnost nego prezir i smrt! No, kako ga je u tu smrt odvela ljubav prema ljudima, ta je smrt postala spasiteljska – uskrsnuće je to jasno pokazalo. Zanimljivo je da kršćani kroz svoju 2000 ljetnu povijest jako dobro pamte Isusovu muku i smrt, gotovo do ‘u detalje’, ali ne zato da se osvećuju onima koji su tu muku i smrt prouzročili već zato da se zna kako je teško bilo doći do uskrsnuća, koje je oslobodilo od smrti i ništavila Isusa, a oslobodit će jednako tako i sve one koji svoj život prožive na Isusov način – a to znači da ga potroše za druge.
Pročitao sam kako je sv. papa Grgur Veliki u svojoj propovijedi govorio o današnjem evanđelju. “Izvan opasnosti nije lako razlikovati pastira od najamnika. Doista, ako sve ostane mirno, najamnik bdije nad stadom kao i pastir. Samo onda kad nailazi vuk (opasnost), otkriva se u kojem duhu svaki od njih vrši svoju službu. Onaj koji je samo izgledao kao pastir ali nije to u stvarnosti, napušta stado i bježi jer se boji opasnosti koja mu prijeti i nema odvažnosti ni hrabrosti suprotstaviti se zločinačkim napadima.” Smisao današnjeg evanđelja i propovijedi pape Grgura Velikog sigurno se može primijeniti i na sve one ljude koji žrtvuju svoju profesionalnu, društvenu ili obiteljsku odgovornost vlastitim ambicijama. Jesmo li kao roditelji, odgojitelji, animatori, i općenito kao stariji, spremni ‘položiti vlastiti život’ – tj. dati svoje vrijeme, svoje sposobnosti i odgovornosti, kao i svoja materijalna sredstva – za one koji su nam na ovaj ili onaj način povjereni? Dajemo li prednost mentalitetu najamnika ili mentalitetu i brizi pravoga pastira?
Kad naš život jednom dođe svome kraju na ovoj zemlji, a to će sigurno biti, glavno će pitanje biti ‘u što i za što smo ga potrošili’, kako smo ga proživjeli – je li bio darivan ili sebično čuvan. U kakvom god zanimanju ga proveli i u kojim god okolnostima živjeli, sigurno nećemo moći reći da nismo imali prilika. Nek’ nam česti nedjeljni susreti s uskrslim Isusom u svetoj misi pomognu da imamo oči za vidjeti što treba učiniti, da imamo uši za čuti kome treba pomoći, da imamo noge koje će stići kamo trebamo doći, ruke koje će učiniti što je moguće učiniti – molimo i da imamo srce koje će sve to uskladiti i radosno ostvarivati. Bit će to znak da nas vodi Dobri Pastir, uskrsli Isus.
