Dobri Pastir – pravi vođa za pravi cilj
4. USKRSNA NEDJELJA – DOBRI PASTIR
(B-2018)
Svake se godine 4. uskrsna nedjelja slavi kao ‘Nedjelja Dobrog Pastira‘, a to prema evanđelju ove nedjelje u kojem Isus sam sebe predstavlja ‘Dobrim pastirom‘. Odmah zatim Isus govori koja je bitna razlika između ‘dobrog pastira‘ i ‘pastira najamnika‘. Razlika je ogromna: dobri pastir, koji je vlasnik ovaca koje pase, daje i svoj život da spasi ovce, a pastir najamnik, koji nije vlasnik ovaca koje pase, daje ovce da svoj život spasi. Isus kaže također da on svoje ovce i ‘poznaje‘: zna kakva je koja, zna za nevolje i potrebe svake ovce.
Valjda nam nije teško zaključiti kako ovdje Isus ne govori o stvarnim ovcama životinjama nego smo mi ljudi te Isusove ovce. Isus kaže da on i poznaje svakoga od nas. Isus zna koje smo sposobnosti od Boga dobili; Isus zna u kojim životnim okolnostima živimo; Isus zna i otežavajuće i olakotne okolnosti našega života.
No ne poznaje Isus samo nas ljude nego je također rekao da i njegove ovce, njegovi ljudi, poznaju njega. Dakle, Isusovi učenici – a to smo mi kršćani – trebaju Isusa poznavati. Više puta je zanimljivo, i još više neobično, čitati i slušati kako ljudi, koji sami za sebe kažu da su nevjernici, žele poučavati vjernike – pa i papu, biskupe i svećenike – što i kako bi Isus učinio u nekoj situaciji oko koje se ljudi spore. Ti nam nevjernici hoće reći da oni bolje poznaju Isusa negoli mi vjernici! Za potvrdu svog savjeta vjernicima onda izdvoje neke Isusove riječi koje izuzmu iz konteksta, iz one situacije u kojoj je Isus nešto rekao ili učinio. Tako da onda poneki put i vjernicima, koji sami dovoljno ne poznaju Isusa, izgleda da je to što nevjernici govore zbilja Isusova preporuka i poziv ljudima. Tako vjerojatno mnogi od vjernika ne znaju da u Bibliji stvarno piše: ‘nema Boga‘, ali tu nije točka nego zarez iza kojeg piše: ‘reče luda u svom srcu‘.
Isus je Dobri pastir koji vodi ljude ovim svijetom tako da ljudi postignu i vječni život. Jer samo taj vječni život daje potpuni smisao i punu vrijednost čovjekovu postojanju. I još ne tako davno ljudi su vjerovali da živeći na ovom svijetu trebaju ostvariti sebe kao vrijedno Božje stvorenje. Vjerovali su da je život na zemlji zadatak – sportskim rječnikom rečeno utakmica – koji se treba ostvariti. Ostvariti i u ljepotama i u teškoćama življenja. Dakako, uvijek je bilo i onih ljudi koji su vjerovali da je život na zemlji samo putovanje ‘od kolijevke pa do groba‘ – i da poslije groba više ničeg nema: potpuno ništavilo. A onda se automatski, spontano, pojavila misao kako onda taj život treba što bolje iskoristiti: jer ‘dok traje neka traje‘. Opet uzmimo za primjer utakmicu: kakvog bi smisla imala utakmica koja se igra samo zato da se igra… da se igrači zabavljaju, zafrkavaju, i onda, kad požele odu doma?! Ispočetka bi možda bilo i zanimljivo gledati takvu igru, ali bi mnogima za neko vrijeme to postalo dosadno, besmisleno. Naime, i kad se igraju prijateljske utakmice, one su uglavnom dobar trening za one prave, natjecateljske utakmice.
A naš ljudski život i na ovome svijetu je nešto mnogo, mnogo više od bilo koje utakmice. Osobito je vrijedan jer je jedinstven i neponovljiv. Utakmice se gube i dobivaju, pa se ponovno igraju. Život se živi i troši, ali se i u vječnost nosi! Ta spoznaja je osobito zadivila apostola Ivana, ljubljenog Isusovog učenika, koji piše u svojoj poslanici: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo.“ A znamo da su djeca privilegirana u odnosu na svoje roditelje: besplatno se za njih brinu, podižu ih na noge, osposobljavaju za samostalni život, a onda i nasljeđuju materijalna dobra svojih roditelja. Dakako, prije toga su već naslijedili i gene, sposobnosti i prilike života.
Kao ‘djeca Božja’ mi smo zadobili od Boga sposobnosti i stavljeni smo u konkretne okolnosti života. Sveto pismo doslovce kaže da smo stvoreni na Božju sliku i priliku. Zato mi ljudi možemo ljubiti, stvarati i opraštati. Dakako, ne u tako velikoj i savršenoj mjeri kako to može sam Bog.
U Isusu je Bog pokazao nevjerojatnu blizinu s čovjekom. Pokazao je da poznaje naše potrebe, želje, patnje i trpljenja, kao i naše radosti. Pokazao nam je da se brine za čovjeka, ali nam daje i slobodu pri izboru životnih vrednota. Bog nas je stavio u okruženje u kojemu živimo i pozvao nas na odgovornost: da svoje sposobnosti u datim prilikama dobro upotrijebimo. Pozvani smo činiti onoliko koliko možemo. Ni više ni manje – nego koliko možemo. A pritom trebamo vjerovati da će naše nedostatnosti Bog dopuniti kad se mi do kraja založimo. Kad se založimo do kraja svojih mogućnosti. Onako kao kad razni natjecatelji kažu da će dati sve od sebe da što više uspiju. Ima jedan vic da je neki škrtac stalno moljakao Boga da i on jednom dobije na lutriji. I onda mu je Bog poslao anđela s porukom: ‘Pa daj već jednom kupi i srećku da bi mogao dobiti‘. Tako i od nas Bog traži da mi uložimo sebe, svoje sposobnosti – to je naša kupljena srećka, zapravo dobivena srećka života – a onda će Bog ta naša zalaganja dopuniti potrebnom mjerom da uspjeh ne izostane.
Prve svjedoke Isusova uskrsnuća, apostole, danas susrećemo na posve neočekivanom mjestu zbog onoga što su učinili. Naime, oni su ozdravili teškog bolesnika i umjesto čestitki i pohvala za taj čin, oni su dospjeli na sud. Zato se i apostoli čude što moraju odgovarati zbog dobra učinjena bolesnom čovjeku. Ali apostoli više nisu ustrašeni Isusovi učenici, apostoli su hrabri svjedoci. I posve jasno i hrabro govore da je čovjek ozdravljen darom uskrslog Isusa. Zašto je za tu tvrdnju trebalo hrabrosti? Zato jer su ti ljudi kojima Petar govori u velikom broju upravo oni isti koji su uporno Isusovu smrt tražili. Svoj govor apostol Petar završava vrlo smiono i svjedočki sigurno: „Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“
Zato i nas ne mogu niti ušutkati niti uplašiti sadašnji neprijatelji uskrslog Isusa i njegovih učenika. Za dobrim i moćnim ‘Dobrim pastirom‘ smo krenuli, družimo se što češće s njim da mognemo biti uspješni i ustrajni njegovi svjedoci.
