Drugi je vrijedan moga truda i napora, moje ljubavi

2. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2023)

Izišli smo iz božićnog vremena, i mnogi su već raspremili božićne ukrase. Još ćemo neko vrijeme pjevati pokoju božićnu pjesmu na sv. misi i jednostavno se u mnogočemu vraćamo uobičajenom životu: u kući, na poslu, u školi. Ipak u svemu tom običnom mi i dalje nastavljamo živjeti kao ‘Božja djeca’ jer smo takvima postali u sakramentu krsta. Jako dobra pomoć za život ‘Božje djece’ svakako je osobna molitva i sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi. Razlog je vrlo jednostavan: bez nedjeljne sv. mise mi sve manje postajemo prepoznatljivi kao ‘Božja djeca’. Pa to isto se događa ljudima koji se rijetko posjećuju – sve manje su prijatelji, a sve više tek znanci od ranije.

Dakle, sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi istinska je pomoć za život na način djece Božje. Pritom nije neobično da nam to sudjelovanje u nedjeljnoj sv. misi nije uvijek jednako osjećajno doživljeno jer i naš život i rad preko tjedna prije te nedjelje nisu uvijek isti. Tako nas nekad više dodirne Božja poruka iz misnih čitanja, drugi put je to neka lijepa pjesma – usput poziv da se uključimo u župni zbor da tih pjesama bude više – a nekad je ta sv. misa jednostavni doživljaj s našim bližnjima. Sve nekako obično i ništa posebno.

Danas obratimo više pozornosti na misna čitanja: bio je to najprije starozavjetni prorok Izaija, pa onda apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima. Vjerojatno smo najlakše razumjeli i zapamtili evanđelje koje opisuje susret Isusa s Ivanom Krstiteljem. Prošle smo nedjelje čuli kako je taj Ivan u rijeci Jordan krstio Isusa. Bilo je zanimljivo čuti kako se ispočetka Ivan bunio: da to nema smisla jer bi Isus trebao krstiti Ivana, a ne obratno. Na nekoliko Isusovih riječi, koje sigurno nije do kraja razumio, Ivan je ipak popustio Isusu i krstio ga je. To je i nama poziv i poticaj da i mi ‘popustimo‘ Isusu: tako da prihvatimo njegov poziv i poticaj kako živjeti: što i kako činiti. To ‘popustiti Isusu’ znači da svoje planove i želje budemo sposobni zamijeniti Isusovim planom za nas. Valjda se još sjećamo da su i Marija i Josip također odustali od svojih prvotnih planova i prihvatili su Božje planove kao svoje. I u ostvarivanju tih Božjih  planova nisu im baš ‘cvjetale ruže’, ali nisu niti promašili svoje živote. Sve svoje sposobnosti upotrijebili su na najbolji mogući način u danim im životnim okolnostima. Uz trud i napor, i osobnu neizvjesnost, ali i uz ogromno povjerenje u Boga.

U današnjem evanđelju Ivan predstavlja Isusa kao „Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Nije baš sigurno da ljudi našega vremena istinski razumiju što to znači da je Isus ‘Jaganjac Božji’. Može biti da nama, redovitim sudionicima nedjeljnih sv. misa, to i ne predstavlja neki problem jer smo naviknuti godinama to tako čuti, pa jednostavno i ne razmišljamo što to zapravo znači.

Zašto je Ivan Krstitelj za Isusa rekao da je Jaganjac Božji? Prva Bogu ugodna žrtva bio je jaganjac kojega je Adamov sin Abel žrtvovao Bogu. Mnogo godina kasnije Izraelci su u Egiptu izbjegli smrt svojih prvorođenaca žrtvom jaganjca čijom su krvi poškropili dovratke svojih kuća. Valjda se mnogi toga sjećaju još iz vremena vjeronauka za krizmu. I svake godine u spomen na taj događaj vjerni Židovi i u ovo naše vrijeme žrtvuju ‘vazmeno janje’ kao znak prijelaza iz ropstva u slobodu.

Janje ja znak nevinosti i blagosti. Ono nikome ne može učiniti zlo, to mogu samo drugi učiniti njemu. Baš tako Isus nije nikome učinio zlo nego su to ljudi učinili njemu. Netko se valjda sjeća da u Bibliji piše da je Isus ‘prošao zemljom čineći dobro’. Mnogi koje je Isus ozdravio od teških i neizlječivih bolesti to potvrđuju. Zato je trajno iznenađenje da takav Isus nije bio prihvaćen od svojih suvremenika već je završio na križu. I rimski upravitelj Galileje Poncije Pilat je javno potvrdio da na Isusu ‘ne nalazi nikakve krivice’. Ipak je dopustio da ga ljudska zloba i zavist svladaju pa je nevinoga Isusa osudio na smrt.

I dok je na križu umirao u teškim mukama pojedini ljudi su se čudili zašto sam sebi ne pomogne kad je tolikim drugim ljudima pomogao. Isusova smrt na križu nije bila nesretan slučaj, nije bio splet nesretnih okolnosti. Isus je htio tom patnjom i smrću pokazati i dokazati ljudima koliko su mu vrijedni, koliko ih ljubi. Tako je Isus djelom potvrdio svoje riječi da ‘nitko nema veće ljubavi od toga da život položi za prijatelje‘. Eto, koliki je Isus prijatelj ljudi: za njih je položio život. Tu je važno zapaziti da Isus nije došao objasniti patnju, nego ju je preuzeo i na sebe pa je tako i najveću patnju pretvorio u smisleni životni put prema uskrsnuću i vječnosti.

Isus kao Jaganjac Božji nikom ne prijeti, nikoga ne prisiljava ni na što, on samo riječima i primjerom poziva kako živjeti na zemlji, u što i za koga potrošiti svoje dane i godine da bi to bilo putovanje u vječnost neba. I da ne zaboravimo da naša lutanja, naši grijesi, nisu zapreka da mu se vratimo. Ne jednom, ne dva ili tri puta – Isus ne broji, on nas trajno poziva. Svaka nedjelja je istinska prilika za susret i odaziv.