Drukčije do istog cilja: do neba

13. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

 U današnjem odlomku evanđelja, te radosne vijesti po Luki, susrećemo Isusa na putu prema Jeruzalemu. Evanđelje ističe da Isus ide ‘sa svom odlučnošću‘ i to s jasnim razlogom: ‘da bude uznesen‘. Pred sobom šalje glasnike da mu ‘priprave mjesto‘. Ali su ti glasnici prvo ušli u ‘krivo mjesto‘: u samarijansko selo. U tom selu nisu bili primljeni jer su bili ‘na putu u Jeruzalem‘, a mještani tog sela očito nisu podnosili ni Jeruzalem ni one koji su putovali u Jeruzalemu. Taj postupak ovih seljana je toliko razljutio Isusove učenike da su htjeli kazniti sve mještane ‘ognjem s neba‘. I umjesto da čuju Isusovu pohvalu što se brinu za njega i nastoje mu sačuvati dostojanstvo, učenici dobivaju ‘prijekor‘ i svi zajedno krenu prema ‘drugom selu‘. I danas je tako: gdje se ne prihvaća Krista, on odlazi drugamo…

I onda na putu u drugo selo Isus dobiva ‘ponude’ nekih ljudi da ga ‘slijede’. Jedni su se sami nudili, mi bi sad rekli: ‘hoće s Isusom u koaliciju‘, neke druge je Isus pozivao. ‘Prvom čovjeku‘ koji se nudi da ga slijedi Isus odgovara s napomenom da njegov nasljedovatelj mora biti spreman na odricanja. U tu svrhu Isus navodi lako pamteće primjere iz prirode: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda…“, da bi onda dodao: „… a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ Tako mu je pokazao u kakvoj neimaštini on sam živi i da se zato ne zanosi mišlju kako će u svom nasljedovanju Isusa biti nečim povlašten i životno osiguran.

Odmah nakon tako obeshrabrujućeg odgovora tom čovjeku Isus poziva jednog drugog čovjeka da ga slijedi. Sada Isus dobiva odgovor sa zadrškom: „Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.“ To ne znači da je toga dana, ili možda sutradan, trebao biti sprovod njegova oca – jer da mu otac leži mrtav u kući onda valjda ne bi ni išao za Isusom – nego je zapravo htio odgoditi svoju odluku. Isus mu odgovara da se sad mora odlučiti da ga slijedi i da time neće ništa pokvariti od redovitog odvijanja života.

Čuli smo da i treći čovjek, koji se opet sam ponudio za nasljedovanje Isusa, ima jedan svoj ‘mali uvjet’ ‘kad će on za Isusom’. Taj uvjet je izrečen kao potreba da ‘se oprosti od ukućana‘. Svojim odgovorom ‘da se ne obazire natrag’ Isus mu kaže da nema smisla stalno ‘provjeravati’ životni odabir jer to onda čovjeka prijeći u ozbiljnom radu.

Nije nam poznato iz evanđelja kako su ova trojica dalje nastavila svoj život: jesu li ili nisu postali kršćani… ali očito nisu bili ubrojeni među apostole. Za to očito nisu bili spremni. Sad pak se sjetimo čudesne spremnosti jednog drugog čovjeka, koji je na poziv proroka Ilije ostavio svoj dotadašnji način života i postao Ilijin nasljednik. Bio je to Elizej, čovjek iz očito bogate obitelji: o čemu nam svjedoči podatak da je orao zemlju s ‘dvanaest jarmova volova’. Očito nije on sam orao s dvanaest jarmova nego je istovremeno oralo dvanaest ljudi s tim volovima. To pak onda znači da su imali puno zemlje i puno goveda: a što je onda predstavljalo bogatstvo i siguran život.

U opisu Elizejeva poziva i njegova spremnog odziva vidi se i njegova osobna radost što to čini: on časti svoje ljude s kojima je do tada radio. Posve sigurno nije znao što ga čeka u budućem životu i radu pa se ipak spremno odaziva. A imao je osiguranu budućnost. Doduše, on odlazi oprostiti se od oca i majke, ali sve što dalje čini, čini s voljom i radošću. To može činiti samo slobodan čovjek, slobodan i od ljudi i slobodan od navezanosti na materijalna dobra.

O toj slobodi s puno zanosa i radosti piše i apostol Pavao u današnjem odlomku Poslanice Galaćanima: „Braćo, za slobodu nas Krist oslobodi!“ A ta sloboda se najbolje živi ‘kad se ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga’! Pavao je svjestan da se sloboda može i zlorabiti i zato je napisao: „Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.“ Iz ovoga kratkog odlomka je vidljivo da niti među prvim kršćanima nisu samo ‘cvale ruže‘ već je bilo svađa i netrpeljivosti. Uistinu je loše živjeti i u maloj zajednici: obitelji… kao i u velikim zajednicama: nekom mjestu, jednoj župi ili cijeloj državi… ako se ljudi međusobno ne poštuju. Zato apostol Pavao poziva Isusove vjernike da se u životu ravnaju po nadahnućima Duha Svetoga, a ne samo po slovima zakona koji nikad ne mogu sve životne situacije ni predvidjeti ni do kraja pravilno posložiti. Zato se i navode brojni paragrafi i članci nekoga zakona, a Isus je rekao da je sav Zakon sveden na dvije zapovijedi: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe! Pritom si svatko od nas lako može naći opravdanje da ‘baš tako‘ ne mora živjeti jer je posve očito da ‘mnogi‘ oko nas uistinu ‘tako ne žive’.

U novom broju časopisa HAK pročitao sam i ovu izjavu jednog čovjeka kojom opisuje raspoloženje u našem društvu: „Danas nema entuzijazma i ljudi spremnih žrtvovati se. Svatko gleda samo na osobnu korist.“ I stvarno je začuđujuće, nevjerojatno, koliko je današnji svijet tehnički napredovao, a da mu je to donijelo tako malo prave radosti i istinske sreće. Zašto sam citirao ove riječi iz HAK-a? Naime, to ne govori jedan biskup ili svećenik za koje se misli da po službenoj dužnosti moraju tako govoriti, niti pak to piše u nekom glasniku ili Glasu koncila – za koje se opet misli da tako nekako moraju pisati – nego to piše u običnom časopisu koji se uglavnom bavi tehnikom.

A takvom ‘životu za druge‘ smisao daje uskrsli Krist koji je javio ljudima radosnu vijest – evanđelje – da ih Bog ljubi, i koji je pozvao mnoge da ga slijede u naviještanju te radosne vijesti: naviještanju riječima i životom. A što onda, možemo se pitati, s grijesima i manjkavostima Isusovih ljudi, kršćana? Ne mnogo i ne ništa posebno nego: kajati se za njih i opet nastaviti u dobru. I to je sve. I više ne može.