Druženje s Bogom mijenja čovjeka

3. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2013)

Vjerojatno nije mali broj ljudi koji rado zažmire kad o nečemu duboko razmišljaju. Zatvaranjem očiju jednostavno žele nekako više ‘biti sami’, kako bi ih okolna zbivanja što manje ometala u njihovom razmišljanju. Danas, i ne samo danas, moglo nam je biti od velike pomoći ako smo prilikom slušanja misnih čitanja zatvorili oči pa smo onda s većom pozornošću slušali to ‘što se čita‘. Onda nam u mislima, kao u nekom filmu, prolaze žive scene onog što se zbiva u tom biblijskom odlomku, jer nam se bez gledanja smanjuje pozornost na trenutna zbivanja oko nas. Tako smo se danas, slušajući zatvorenih očiju, prvo misno čitanje lakše mogli i mi sami naći usred velikoga mnoštva ljudi koji su ‘od ranoga jutra do podneva‘ slušali Knjigu koju je čitao svećenik Ezra. Vjerojatno bismo se najprije začudili: pa kako su mogli slušati ‘od ranoga jutra do podneva‘… kad je nama i ‘jedan sat nedjeljom puno i previše‘. I još je jedan zanimljiv podatak: bili su nazočni ‘svi koji su mogli razumjeti‘ – ‘svi koji su mogli razumjeti‘! I, zabilježeno je, kako je ‘sav narod pozorno slušao‘.

Budući da ta Knjiga iz koje je svećenik Ezra čitao nije bila ‘nova knjiga’, na friško napisana, može se pretpostaviti da su mnogi od tih ljudi koji su sada slušali, u velikom broju tu Knjigu već i ranije slušali: dakle, za mnoge od njih to i nije bila neka velika novost. Što je to onda pripomoglo da se ovaj put ‘sadržaj‘ te Knjige tako drukčije čita i sluša?! Pripomogla je životna situacija u kojoj su se ti ljudi našli.

Naime, velika većina tih ljudi nedavno se vratila iz babilonskog sužanjstva, gdje su živjeli i radili kao robovi (sužnji). Po povratku su zatekli porušeni Hram i kuće, sve je bilo jako zapušteno jer su u ‘starom kraju‘ ostali samo stari i nemoćni ljudi. Oni nisu bili odvedeni u ropstvo jer bi bili od male koristi. Sada, dok su povratnici iz ropstva slušali odlomke iz ove Knjige, počeli su shvaćati da su baš zato i bili odvedeni u sužanjstvo jer ‘prije nisu slušali riječi te Knjige‘. Ušima su ih valjda i slušali, ali srcem, ali životom nisu! Zato su sada plakali nad sobom i svojim prijašnjim životom koji nije bio u skladu s Božjom porukom iz ove Knjige.

Onda su ljudi čuli poziv da ‘ne plaču‘ i ‘ne tuguju‘ jer im je ovaj dan podaren od Boga tako da započnu ‘drukčije živjeti‘. Ta ‘drukčijost života‘ trebala se prepoznati i po jednoj gesti velikodušnosti: ljudi su pozvani da ‘dio onoga što imaju podijele s onima koji nemaju‘! Da, tu je početak čovjekove drugačijosti, njegove promjene na bolje: da je spreman s drugima dijeliti. I, naravno, zarađenu plaću dati! I to je ono što čovjeku donosi radost: i onome koji daje i onome koji prima, pa onda čovjek dobiva jakost živjeti čestito, onako po Božjim pravilima. To je tako stara, a opet uvijek tako nova tema ljudskog življenja.

I u današnjem evanđelju susrećemo Isusa koji je ljudima u sinagogi čitao ‘stare tekstove‘, tekstove koje su mnogi od nazočnih sigurno već više puta, i puno puta, čuli… a sada ti ‘ponovno pročitani tekstovi‘ bude jednu zanesenost i oduševljenje među okupljenim ljudima. Ne možemo si to drukčije protumačiti i drukčije razumjeti nego da su ti ljudi po nečemu dobili ‘dojam‘, nadahnuće, da po ovome tko ih sada čita, ti tekstovi neće ostati samo na ‘lijepim riječima‘, samo na teoriji, nego da će ih On početi i ostvarivati u praksi. Kroz mnoge ćemo nedjelje i mi slušati kako se te riječi proroka Izaije ostvaruju po Isusu među ljudima: toliki su se ljudi ‘s ruba društva‘: siromašni i zbog bolesti odbačeni, u Isusovom društvu osjećali prihvaćenima… a pojedini su i čudom ozdravili.

Mislim da je danas jako važno zapaziti i prve rečenice kojima je evanđelist Luka započeo svoje evanđelje. Naime on jasno navodi kako su već ‘mnogi pisali o događajima vezanim uz Isusa‘, i da je on ‘pomno ispitao‘ to što je napisano, pa sad želi svom prijatelju ‘vrlom Teofilu – sve po redu napisati‘. Zašto mislim da je to jako važno zapaziti? Zato jer se s vremena na vrijeme pojave napisi o pronalasku nekog teksta koji tako drukčije piše o Isusu i njegovim učenicima, da će to ‘srušiti‘ ili barem ‘jako uzdrmati‘ kršćansku vjeru! Očito su jako zakasnili. Na samom početku svog evanđelja Luka svjedoči da su kršćani od samih svojih početaka svjesni da se o Isusu i njegovim učenicima, njegovim čudesima, piše i drukčije. I izgleda da se evanđelist Luka nije nad tim nešto posebno uznemirio… nego je jednostavno napisao da je on poduzeo ‘istraživanje o tome‘ pa će sad prijatelju Teofilu o tome napisati ‘pravu istinu’. Dakle, od samih početaka bilo je drukčijih tekstova i to nije uništilo kršćansku vjeru, nego ju je ojačalo i pročistilo. Odvelo je to od vjere samo one ljude koji su ili ‘slabo informirani‘, slabo poučeni, ili pak iz nekih svojih razloga napuštaju kršćansku vjeru, pa to onda sebi i drugima opravdavaju ‘šupljim razlozima‘.

Nešto slično se i u naše vrijeme događa kad se kršćanske vrednote omalovažavaju ili čak i ismijavaju na račun tobožnje znanosti i napretka – a neće se uopće čuti da ima vrlo velikih znanstvenika koje su baš njihova istraživanja i rezultati u znanosti još više uvjerili da ‘mora biti veliki Bog koji je ovaj svijet i ljude u njemu tako veličanstveno uredio i osmislio‘.

Eto, taj veliki Bog je postao Čovjekom, došao među ljude na način čovjeka, da mu što bolje i što razumljivije mogne predstaviti vječne, božanske stvarnosti. I nama, i našim suvremenicima, razne životne okolnosti, prilike i neprilike, mogu biti prilika da ‘jedne nedjelje‘, te za nas posebne, čarobne nedjelje, iste Božje riječi koje smo već puno puta čuli, čujemo drukčije, za naš život plodonosnije … A za koga od nas pak se ta i takva nedjelja već dogodila, radujmo se. I nama je onda ‘Božja radost – naša jakost‘.