Druženje s Uskrslim odgoni strah
3. USKRSNA NEDJELJA
(C-2022)
Poslije Isusove sramotne smrti na križu, pa na brzinu obavljenoga sprovoda, njegovi su se učenici povremeno poskrivečki sastajali u kući Posljednje večere. Dodatno su zaključavali vrata jer su se bojali da i njih ne zadesi Isusova sudbina. Ono prvo ukazanje uskrslog Isusa u nedjeljno jutro malko ih je obradovalo, ali istovremeno i jako zbunilo – jer, kako je to moguće? Kako je moguće da mrtav čovjek izađe iz groba i dalje svijetom živ hoda? Nešto takvoga nisu nikada doživjeli, a nisu čuli niti da bi se to negdje drugdje dogodilo.
Malo prije smo u evanđelju čuli da su se apostoli namjeravali vratiti svojem prijašnjem zanimanju: ribolovu. Kao i više puta prije učenik Petar je prvi izjavio: ‘idem ribariti’. Jer, s Isusom što je bilo, bilo je… propalo je. U Petrovu društvu bila su još druga šestorica Isusovih učenika koji su se pridružili Petru u ribolovu. Dakle, više od polovice Isusovih učenika – njih sedmorica – vraća se svom prijašnjem zanimanju. No, sad su i u ribolovu doživjeli potpuni neuspjeh: cijele noći nisu ulovili ništa! Pa, dobro, zar oni više ne znaju ni ribe loviti? Tri su godine potrošili slijedeći Isusa, očito uzalud, a sad im ne uspijeva ni ono što su prije s uspjehom radili. Nisu ulovili ništa! I da bruka bude veća nepoznati stranac s obale pita ih za jelo. Sad ne mogu prešutjeti da nisu ništa ulovili. Vjerojatno su tom strancu dosta srdito odgovorili: ‘Nemamo’!
No, ako su oni napustili Isusa i namjeravali se vratiti svojim prijašnjim zanimanjima, uskrsli Isus nije njih napustio. Isus ne napušta svoje učenike! Isus traži svoje učenike i pomaže im u ribolovu: tako da postižu neočekivani uspjeh. Učeniku koji je posebnom ljubavlju bio povezan s Isusom postaje jasno porijeklo tog čudesnog ribolova: uskrsli Isus je tu na djelu. No, Isusova pomoć učenicima nije prestala čudesnim ribolovom, On se brine za njih nudeći im jelo. Ni tu nije stala Isusova potpora svojim učenicima u širenju evanđelja.
U 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih smo čuli kako se apostoli doista nisu vratili ribolovu nego su počeli odvažno svjedočiti uskrslog Isusa. Usprkos strogoj zabrani ondašnjih vlasti da ne uče u Isusovo Ime, apostoli ne odustaju. Odvažno kažu da se ‘moraju većma pokoravati Bogu negoli ljudima’! No, ni vlasti ne odustaju: opet im zapovijedaju da ne smiju govoriti u Ime Isusovo. Za sada vlasti ne idu dalje u kažnjavanju neposlušnosti apostola – samo je ponovljena ona ista zabrana: ne smiju govoriti u Isusovo ime. Odlomak 1. misnog čitanja završava riječima: „Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime.“ Dakako, ne samo za ime Isus nego i za sve ono što je Isus govorio i činio. Zahvaljujući toj odvažnosti apostola i mi znademo za Isusa i za mnogo toga što je govorio i činio dok je zemljom hodio. Krasno je i na pohvalu nama ako naše znanje o Isusu nije samo teoretsko znanje nego ako se ono pretvara u život. Krasno je i pohvalno ako naše ponašanje, ako naša djela pokazuju da smo mi sada ti smjeli, da smo mi sada ti odvažni Isusovi učenici našega vremena i na našim prostorima. Pa i nije najveći problem ako posrnemo u svom vjerničkom životu, problem je, i poraz je, ako se s tim pomirimo, ako nam bude svejedno kako živimo.
A nije svejedno kako živimo jer se ovaj naš život ne prekida smrću, i ne nestaje u tami groba, već se po našem uskrsnuću pretvara u vječni život u nebeskim stvarnostima. O tim stvarnostima piše apostol Ivan u 2. misnom čitanju. Pritom smo čuli kako nije lako o nebeskim stvarnostima govoriti i pisati u zemaljskim pojmovima. Apostol Ivan nužno koristi razne slike da bi nam to nekako približio. Pritom se služi simboličnim slikama koje su bile razumljivije njegovim suvremenicima negoli su to nama danas.
Već je više puta izrečen primjer o teškoćama: kako da videći ljudi pojasne i predstave ljepotu boja slijepim ljudima. Jer, i onima koji vide teško je opisivati boje, a još je teže onima koji ne vide predstavljati si te boje iz onoga što čuju. Ne ide pa ne ide. Zato je bolje zadržati se na simboličnim slikama negoli pokušavati stvarnim opisima dočarati vječnost. Pa i mi često puta svoje osjećaje izražavamo više slikama negoli dugačkim opisima. Tako je srce očito najpoznatiji izraz ljubavi, a neki prigodni darovi pokazuju važnost osobe kojoj se to daruje. Često puta i nije najvažniji dar, osobito ne njegova vrijednost, važnije bude tko je to darovao i kojom prilikom. Tako je i nama Isus svojim uskrsnućem darovao naše uskrsnuće i vječni život. Pa većeg dara sigurno nema niti može biti od ovoga: vječni život u radosti neba. U toj vječnosti bit će ispunjene sve naše želje, sve naše potrebe – ništa i nitko nam neće nedostajati. Tu je i najveća razlika između tzv. nirvane koju najavljuju neke istočnjačke religije i vječnog života koji najavljuje kršćanska vjera. Nirvana je odsutnost svih želja, a vječni život je ispunjenje svih želja. Pa, razlika je očigledna.
Da, Isusovo uskrsnuće nas poziva na prolazni život na ovome svijetu na način koji će biti vrijedan vječnog života. Hod s Isusom i njegovim učenicima našega vremena – brojnim kršćanima – valjana je pomoć za postizanje sretnog života u vječnosti. A svaka nedjelja je privilegirani dan za te susrete i druženja: kako s uskrslim Isusom tako i s njegovim učenicima. Budimo i mi u tom društvu.
